Mjuzikl
glazba: Elton John
stihovi: Tim Rice
tekst: Linda Woolverton, Robert Falls i David Henry Hwang
redatelj izvorne predstave na Broadwayu: Robert Falls
izvorna produkcija: DISNEY Theatrical Production
prevoditeljica: Ivanka Aničić
“Svaka priča je ljubavna priča”, tako glasi prijevod naslova uvodne pjesme koju pjeva egipatske princeza Amneris u muzeju, nakon što njen kip oživi. Amneris pjeva gledajući muškarca i ženu koji se, obilazeći izložbu u muzeju, zagledaju jedno u drugo. Njena pjesma uvodi nas u fascinantni svijet ljubavi i žudnje, hrabrosti i izdaje pretočen u glazbu i stihove koji bude osjećaje, prenoseći nas u davno prošla vremena čija je strast i poezija besmrtna.
Priča je klasična, koristio ju je već i Giuseppe Verdi u svojoj operi. Aida je nubijska princeza koju je zarobio egipatski vojskovođa Radames. Njegov interes za tamnoputu djevojku spašava Aidu od sigurne smrti u rudnicima. Umjesto toga, Radames je šalje da bude sluškinja njegovoj zaručnici, egipatskoj princezi Amneris. Aida je uspjela sakriti svoje visoko podrijetlo, a vremenom se između nje i Amneris razvija toplo prijateljstvo. S druge strane, Radames u Aidi prepoznaje dostojanstvo koje bi i sam želio posjedovati te se zaljubi u nju, a ona mu uzvraća osjećaje. Razapeta između prijateljstva s Amneris, nesumnjive strasti prema Radamesu i osjećaju dužnosti prema svom narodu koji se nalazi u egipatskom zarobljeništvu, Aida se nalazi pred teškim odlukama. Njen identitet uskoro prestaje biti skriven jer je prepoznaje Radamesov nubijski sluga Mereb. U novom pohodu Radames zarobljava njenog oca Amonasroa te ona i Mereb kuju plan o njegovm spašavanju iz tamnice. U međuvremenu, ministar Zoser, Radamesov otac, saznaje za sinovljevu ljubav prema nubijskoj robinji i naređuje njeno umorstvo…Tragičan i dramatičan kraj dvoje ljubavnika i njihova zakletva vraća nas u sadašnjost koja je ujedno i novi početak fascinantne ljubavne priče…
Autor Aide Elton John u proteklih je trideset godina postao legenda populatrne glazbe, cijenjen upravo zbog svog pjevačkog i skladateljskog rada. Ipak, tek je trijumfalan uspjeh mjuzikla The Lion King pokazao što njegov talent može doprinijeti broadwayskoj pozornici. Prvi mjuzikl nastao je u produkciji Hyperion Theatricals iz čijih redova dolazi i ideja o drugom projektu. Elton John želio je raditi nešto izazovno i opasno, a ideja o prilagodbi Aide za broadwaysku pozornicu bila je dovoljno teška da je i Tim Rice i Elton John objeručke prihvate kao izazov dostojan njihovog talenta…
Mjuzikl Aida premijerno je prikazan 23. ožujka 2000. Predstava je doživjela 1852 izvedbe (ne uključujući 30 pretpremijernih). Aida je dobila četiri nagrade Tony: za najbolju glumicu (Heather Headley), najbolju glazbenu partituru (Elton John i Tim Rice), scenski dizajn (Bob Crowley) i dizajn svjetla (Natasha Katz). Heather Headley nagrađena je i nagradom Drama Desk za 2000. godinu.
[supsystic-gallery id=4 position=center]
Predstava je primjerena za sve uzraste. Hrvatska praizvedba predviđena je za 19. lipnja u “Komedijinoj” dvorani, a premijera za 3. srpnja u sklopu “Jarunfesta” (prebačeno s 30. VI. i 1. VII. zbog nevremena). Trajanje: oko 150 minuta (stanka uključena). Pune cijene ulaznica: 60, 100 i 120 kn.
Pročitajte i izvatke iz teksta Irene Paulus SVAKA PRIČA JE LJUBAVNA PRIČA iz programske knjižice (kliknite naslov). Biografije autora, autorskog tima i izvođača otvorite klikom na njihova imena.
redateljica: Dora Ruždjak Podolski
dirigent: Dinko Appelt
scenograf: Ivo Knezović
kostimografkinja: Mirjana Zagorec
koreograf: Igor Barberić
ansambl glazbeno uvježbao: Dinko Appelt; produkcija tona: Mario Stanin, Nevenko Benšek; plesni kapetan: Morana Paškiević; koreografija borbi: Bojan Valentić; korepetitor: Dinko Appelt; asistentica redateljice: Ivana Čoh
u glavnim ulogama:
Renata Sabljak (Aida)
Danijela Pintarić (Amneris)
Đani Stipaničev (Radames)
Ervin Baučić (Zoser)
Igor Barberić / Nikola Milat (Mereb)
Ljubo Zečević (Amonasro)
Boris Barberić (Faraon)
Željka Veverec / Lana Blaće (Nehebka)
ansambl: Lara Antić, Lana Blaće, Iva Boršić, Davor Čiković, Dario Došlić, Jana Fabijanić, Stela Gajski,. Dejan Jakovljević, Matija Kačan, Ana Klabučar, Lucija Kukor, Emil Kuzminski, Tamara Masnjak, Ivana Mesec, Nikola Milat, Morana Paškiević, Dragan Peka, Božidar Peričić, Irena Raduka, Alen Sesartić, Zoran Simikić, Kristina Škorić, Matija Škvorc, Emir Tetarić, Adalbert Turner, Bojan Valentić, Željka Veverec, Dinko Zec
orkestar: Melita Šafran (violina – koncert majstor), Dean Melki, Gorjana Jurilj, Petar Haluza (violine), Marin Dujmić (viola), Vinko Grubešić (violončelo), Jaroslav Kubiček, Duško Zubalj (klavir – synthesizer), Julije Njikoš, Hrvoje Galler (synthesizer), Ante Mažuran, Milivoj Majdak (gitara), Mladen Baraković (bas gitara), Željka Pulig, Branko Mihanović (oboa, engleski rog), Robert Polgar, Manuela Bradić (flauta, alt flauta), Stjepan Obadić (rog), Hrvoje Rupčić (udaraljke), Salih Sadiković, Ivica Lukšić (bubnjevi)
SVAKA PRIČA JE LJUBAVNA PRIČA
piše: Irena Paulus
Muke po Verdiju
Aida Giuseppea Verdija jedna je od posljednjih opera žanra “velike opere”. Verdi se nećkao kada mu je ponuđeno skladanje opere (najprije se od njega tražilo da sklada himnu), ali su ga taština (bio je polaskan što naručitelji nisu pozvali Wagnera ili Gounoda) i visoka naknada (150.000 franaka u zlatu!) navele da ipak prihvati. Priču je, prema egiptloškim zapisima M. Beya, osmislio du Locle. Razradio ju je francuski egiptolog Auguste Mariette, a libreto je napisao Antonio Ghislanzioni. No europeizirano Marietteovo viđenje (Mariette se oslanjao na Napoleonove zapise s osvajanja Egipta, na Champollionovo objašnjenje hijeroglifa te na iskustvo Pariške izložbe 1867. na kojoj je bio postavljen i egipatski paviljon) oslabilo je osjećaj za pravi Egipat. To je odgovaralo trenutnoj politici: Egipat je 1882. okupirala Britanija, a njezin vicekralj Khedive Ismail podupirao je utjecaje i kulturu koju su donosili Europljani. Verdija politika nije zanimala, ali ga je brinuo slab libreto koji je i sam pokušao “popraviti”. Budući da nije poznavao egipatsku kulturu ni egipatsku glazbu, konzultirao je djela muzikologa Francois-Joseph Fétisa. No i Fétisovo se znanje svodilo na klišeje, pa je glazba ostala europska, odnosno tipično verdijevska: masovnim scenama i monumentalnošću obraćala se, kao i ostale Verdijeve opere, prvenstveno talijanskoj publici (nakon praizvedbe u Kairu u prosincu 1871., Aida je već u veljači 1872. praizvedena u La Scali).
Tranformacija Amneris
Sličan problem s autentičnošću imao je Elton John. Slijedeći uspjeh prvog mjuzikla Kralj lavova prema istoimenom crtanom filmu, odlučio je skladati i drugi, Aida. Komentari na ovu odluku bili su raznoliki: od kritike Johnove prevelike ambicije do očajanja zbog skrnavljenja klasičnog predloška pop-rock glazbom i pretvaranjem u zabavni medij. Aida se uspoređivala s likovima iz Disneyevih crtića, Ariel i Pocahontas, dvjema nacrtanim feministkinjama čija je samostalnost i znatiželja sve tri (Ariel, Pocahontas i Aidu) odvela u velike nevolje. No ako su mjuzikli često nastajali prema predlošcima (bilo filmskim, bilo književnim), i ako su produkcije opera zaživjele i na Broadwayu (čuvena postava La Boheme u režiji Baza Luhrmana), miješanje žanrova i međusobni utjecaji trebali bi postati mogućnost za invenciju ili barem novu kreativnu obradu starih predložaka. Uostalom, Verdijeva je Aida doista bila samo predložak, jer su autori priče – Linda Woolverton, Robert Falls i David Henry Hwang – bili skloni promjenama koje su smanjile političku, a naglasile ljubavnu dimenziju trokuta Aida-Radames-Amneris (trio u pjesmi “Zar pogriješila sam ja?” u kojoj troje propituje – svaki za sebe – svoju ljubavnu odluku, kritičari su proglasili pop ekvivalentom veličini i zvukovnom intenzitetu opere).
Ključna je točka u trokutu – točka u kojoj se Verdi i Elton John razlikuju – Amneris. Egipatsku princezu u Verdijevoj operi Nenad Turkalj opisuje kao podmuklu i ponosnu, netrpeljivu i samoživu. Mjuzikl je, međutim, prikazuje drukčijom: plitka, površna i razmažena (što je razlog Radamesovom nevoljkom pristanku na ugovoreni brak) ona pjeva svoju “Stil-reviju” (u ovoj pjesmi lukavi tekstopisac Tim Rice shvaća posebnost žanra i njegovu različitost od opere, pa povlači paralelu sa suvremenom ženskom opsesijom odjećom, dok Elton John sklada u blagom country stilu naglašavajući humornost situacije). No Amneris se tijekom mjuzikla mijenja. Shvaćajući da Radamesovo srce pripada drugoj, a nemoćna da se oslobodi ljubavi, ona ne postaje opaka poput Verdijeve negativke nego se transformira u nesretno zaljubljenu ženu (njezina pjesma “Znam što je bilo” jedna je od najdirljivijih u mjuziklu) koja se gnuša politike ali koja će ipak prihvatiti palicu Moći kako bi pomirila zavađene strane.
Politika i ljubav
Dok su glavni ženski likovi izgubili političku težinu (Amneris je u mjuzikalskoj verziji nikada nije ni imala premda na kraju, unatoč gnušanju, prihvaća prijestolje i oznake Moći), muški su likovi u mjuziklu blago politizirani. Radames je prije svega egipatski vojnik a tek zatim ljubavnik (ali ljubav će i njega “skinuti sa zvijezda” i pretvoriti u običnog čovjeka). Faraon je samo lutka, koju pokreću zakoni i savjetnici. Veliki svećenik Ramfis iz Verdijeve Aide postao je u mjuziklu Radamesov otac Zoser. On kuje zavjeru protiv Faraona, no zavjera ostaje u sjeni drugih događaja. Zahvaljujući stihovima Tima Ricea i glazbi Eltona Johna, jedini pravi izdajnik pretvoren je u veseljaka čiji nastupi (“Piramida”, “Otac i sin”) služe kao poveznice u radnji kojima se objašnjavaju politika i njezina moć da uništiti ljubav. Drugi otac, Amonasro, drugi je razlog pada Radamesa i Aide. Simbolički predstavljajući Domovinu, Amonasrova pojava znači prekretnicu (i u operi i u mjuziklu Amonasrovo zarobljavanje zbiva se u sredini): dugo skriveni Aidin identitet ipak će biti otkriven, a Amonasrova pojava započet će i u Aidi dvojbu koja u Radamesu već dugo tinja – da li se pokoriti ocu/domovini ili se okrenuti ljubavi?
Romantičnije od Verdija
Glazba Eltona Johna još je jedna komponenta koja je omogućila da klasična priča Aide sa sebe spere političku ljagu britansko-francusko imperijalističkih težnji 19. stoljeća te da se jednostavno prepusti priči. Koristeći se svojim tipičnim jezikom, rockom – zbog čega Aida na trenutke podsjeća na rock operu Isus Krist Superstar, a na trenutke na druge mjuzikle poput Evite, mjuzikla Chess (za sve je stihove pisao Tim Rice) i mjuzikla Rent (gdje je glavnu ulogu glumio Adam Pascal, koji je u prvoj postavi Aide pjevao Radamesa) – Elton John je premostio vrijeme, nadišao mjesto i pretvorio ih u bilo koje mjesto i vrijeme. U svakom se, naime, vremenu i mjestu pojavljuje barem jedna – tragična ili sretna – ljubavna priča.
U priči je ostao temeljni sukob Egipćana i Nubijaca (kod Verdija se radi o Etiopljanima), ali je glazba neopterećena bilo kakvim pokušajem da sliči “egipatskoj” ili “nubijskoj”. Elton John je skladao na svoj način, koristeći se klasičnim brodvejskim ansamblom s pojačanom sekcijom udaraljki (koja posebno dolazi do izražaja u nubijskom “Plesu plašta”). Time je stvorio artificijelnu asocijaciju na egzotiku – na neku neodređnu egzotiku, koja ne mora nužno biti ni egipatska ni nubijska, kao što ne mora nužno pripadati Aidinom vremenu.
Cilj mjuzikla bio je ispričati priču o nesretnim ljubavnicima, pa povremena iskliznuća u country, gospel i raggae, samo pokazuju sredstva kojima se ostvarivalo cilj i daju dokaz da se svaka priča može uobličiti u bilo koju vrstu glazbe. Rock je priču osuvremenio, ali i osvježio: statičnu operu mjuzikl je pokrenuo ne samo plesom, nego i aktivnijom radnjom, te elementima humora koje velika povijesna opera ne podnosi. Zanimljivo je također da Verdijevu impresivnu monumentalnost nije zamijenilo puko nametanje decibelima: rock se pokazao izvrsnim sredstvom za izražavanje širokog raspona emocija, naročito onih koji su toliko snažni da traže “izbacivanje” pa dovode do pucanja glasa, očajnog vriska i naglih emocionalnih mjena u neutješnom Trećem.
Iz svega postaje jasno da su Elton John i Tim Rice prenijeli priču o Aidi romantičnije od samog Verdija. Dok je Verdija zahvatio zamor (“Čini mi se da na ovaj način umjetnost više nije umjetnost nego posao, igra zadovoljstva, lov, nešto što se mora uhvatiti, nešto što mora imati, ako ne uspjeh, onda barem spektakularnost pod svaku cijenu,” pisao je Verdi prijatelju) koji međutim, nije zahvatio brojne izvedbe njegovog djela diljem svijeta (u Metropolitanu je Verdijeva Aida izvođena češće od bilo koje druge opere, a da ne govorimo o otvaranju Splitskog ljeta gdje se Aida tradicionalno izvodila godinama), Rice i John ispunili su mjuzikl i njegovo stvaranje entuzijazmom. To je rezultiralo i drukčijim krajem nego kod Verdija, ali i dugogodišnjom izvedbom mjuzikla na Broadwayu.
Leo Mujić, koreograf autor je zanimljivog suvremenog stila u kojemu spretno kombinira moderan i klasičan baletni izraz,čime je postao autorski zanimljiv za mnoga svjetska baletna kazališta. Koreografirao je baletne predstave za: Berlinski državni balet; Slovensko narodno gledališče u Ljubljani i Mariboru; Akademiju za glazbu i ples u Zürichu; solo za Tamása Nagyja u Nizozemskom nacionalnom baletu u Amsterdamu; solo za Aurelie Dupont u pariškoj nacionalnoj Operi; balet Promijeni me za plesni festival Jacob’s Pillow u Massachusettsu; solo za Davida Hollberga – prvaka newyorškog ABT-a; duet za Drew Jocoby i Rubinalda Pronka; dva cjelovečernja baleta u Augsburgu Traumgekrönt inspiriran poezijom Rainera Marije Rilkea i Orpheus-Saitenschlag; te solo za Friedemanna Vogela u Stuttgarter ballettu. U tokijskom Theatre No napravio je nezavisni baletni projekt s prvacima New National Theater, a za Tokio City Ballet koreografirao je balet Smrt i djevica. U Mađarskome narodnom kazalištu u Pečuhu balet Change back; u Nacionalnom baletu u Györu balet Glass house; u beogradskom Narodnom pozorištu balet u operi Moć sudbine; u novosadskom SNP-u balet Carmina burana Carla Orffa. U riječkom HNK Ivana pl. Zajca premijerno je izveden autorski projekt nastao u suradnji s koreografkinjom Mašom Kolar Pour homme et famme. S Valentinom Turcu na Dubrovačkim ljetnim igrama postavio je autorski projekt Opasne veze u koprodukciji s mariborskim SNG-om i Festivalom Ljubljana. Suradnja s Valentinom Turcu rezultirala je i baletima Carmen (Balet HNK Split), Romeo i Julija (u Latvijskom nacionalnom baletu i u Francuskoj u teatru Metz Metropole).
Rođen u Varaždinu. U djetinjstvu se prvenstveno bavio bejzbolom i igrao za varaždinsku „Vindiju“, a 2012. osnovao je svoj prvi bend s kojim je snimio dva singla na engleskom jeziku, te se počeo sve više okretati glazbi i glumi. Krajem 2013. godine ušao je u bend Groove On s kojim je odradio preko 50 nastupa u Hrvatskoj i Sloveniji. Iste godine nastupao je u mjuziklu „Josip i kričave boje njegovih snova“ redatelja Richarda Monteza, a krajem ljeta 2014. godine u mjuziklu „Les Misérables“. 2014. godine izabran je u tim Jacquesa Houdeka u show programu „The Voice – Najljepši glas Hrvatske“, te je s Jacquesom i Oliverom Dragojevićem nastupio u Lisinskom. Krajem 2015. godine postao je član gig/event benda The Groovebox. 2017. godine izdao je svoja prva tri singla, „Samo ti“, „Osjećaš li“ i „Čujem ti glas“, pod diskografskom kućom Universal Music Hrvatska. Ostvario je 12 nastupa u 10 dana Špancirfesta u sklopu dva benda, kao solo izvođač, te kao dio mjuzikla „Chicago“ koji je složen kao glazbeno-plesni performans u kojem je igrao ulogu Billyja Flynna. Krajem 2018. godine igrao je glavnu ulogu u mjuziklu „Glazba srca mog“ koji je premijerno izveden u studenom u varaždinskom HNK. U prosincu iste godine izdao je pjesmu „Božić je“ u suradnji s Laurom Mjedom.
Rođen u Zagrebu 15. 1. 1998. godine. Nakon završene osnovne glazbene škole nastavlja učiti klavir u Groove Sound & Music glazbenoj školi u Zagrebu. 2017. godine završio je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, smjer Fotografski dizajner. Nastupao je i osvojio nagradu kao jedan od predstavnika hrvatskih blues snaga u Memphisu na International Blues festivalu, a 2018. godine sudjelovao je u finalu RTL-ovog showa “Zvijezde”. Klavijaturist je grupe “Kojoti”, a osnovao je i vlastiti bend “Magnar” s kojim je izbacio singl 2019. godine.
Igor Drvenkar, pjevač i producent, rođen je u Koprivnici 22. 5. 1991. godine. Od 2009. godine živi u Zagrebu gdje se glazbeno educira i aktivno nastupa. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja počeo se profesionalno baviti glazbom i autorskim radom, te sudjelovanjem na festivalima. 2012. godine vokalno se usavršavao kod profesora Marijana Huljića, a 2013. na Rock Akademiji završio je tonsko snimanje i produkciju kod profesora Mire Murivrana. Iste je godine na festivalu „Pjesme Podravine i Podravlja“ nagrađen kao najbolji kantautor te potpisao suradnju s glazbenom kućom Kviskoton i izbacio svoj prvi solistički album. Ujedno se i po prvi puta pojavljuje u kazalištu, u ulozi Poncija Pilata u mjuziklu „Uskrsli“ Danielea Riccija, u režiji Roberta Boškovića i Marka Cindrića. 2014. godine na dječjem festivalu „Kukuriček“ nagrađen je za najbolji aranžman, a narednih se godina počinje aktivnije baviti samim skladanjem i produkcijom. 2015. godine pjevao je u mjuziklu „Legenda Ružice grada“ u režiji Roberta Boškovića. Skladao je, aranžirao i producirao glazbu za predstave „Trešnjalot“ i „Karlo i Djed“. 2017. godine nastupao je na izložbi „Tesla – Mind from the Future“ u koncertnoj izvedbi rock opere „Tesla“ autora Andreja Kljakovića i Lina G. Roche. Nastupao je u 3. sezoni HRT-ove glazbene emisije „A strana“. Glavni je vokal grupe GEA s kojom aktivno izbacuje autorske singlove u izdanju Croatia Recordsa, te nastupa diljem Hrvatske.
Siniša Štork rodio se 21. svibnja 1966. u Derventi. Solo pjevanje je upisao 1987. na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, gdje je diplomirao 1991. u klasi prof. Blanke Kurpjel Danon i prof. Paše Gackić. Nastavio se usavršavati te 1996. upisuje Akademie fűr Musik und Darstellende Kunstu Beču, studij opernih uloga, kod profesora Kurta Malma, Uwea Theimera, Franza Donnera Helene Kruso, gdje je diplomirao 2000. godine.
Rođen 1985. godine u Rijeci. Prvi je put javno nastupio sa 6 godina i ubrzo je nakon toga s bratom i prijateljima osnovao dječji bend „3+1“ i ostvario nastupe diljem Hrvatske, kao i u show emisijama nacionalnih televizija („Turbo Limach Show“). S 10 godina nastupa u pulskom amfiteatru pred 10.000 gledatelja. Nastavio je nastupati na televizijskim emisijama i show programima („Ples sa zvijezdama“, „Zvijezde pjevaju“), uključujući i onaj na hrvatskom izboru za pjesmu Eurovizije, te je na brojnim festivalima izvodio vlastite skladbe i osvajao nagrade publike i struke za umjetnički dojam i interpretaciju. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja pohađao je glazbenu školu Ivana Matetića Ronjgova gdje je maturirao 2003. godine, a 2009. godine diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Zabilježio je nastupe na pozornicama diljem Hrvatske i regije, kao i na brojnim glazbenim emisijama (“Story Supernova”, “Hrvatski idol”, “Showtime”, “The Voice – Najljepši glas Hrvatske”) te u dvije sezone showa “Supertalent”, a 2010. godine postaje i polufinalist showa. 2011. godine postao je dio ansambla mjuzikla „Footloose“ u režiji Igora Barberića. Završio je Musical Class Intensive u segmentu pjevanja, plesa, glume i izvedbene umjetnosti u školi pjevanja „Husar & Tomčić“, te je dvije sezone bio dijelom edukacije za mjuzikl. Nastupao je i u mjuziklu „Pacijenti“ Igora Barberića, Tončija Huljića i Mire Gavrana, a 2018. godine bio je član ansambla mjuzikla „Alphonsine“ Veseljka Barešića u kazalištu „Komedija“. Uz Juditu Franković igra više uloga u predstavi „ROOM No. 13“ u suradnji „DANCE COMPANY &M“ i Judite Franković.
Rođen je u Kikindi u Vojvodini. S devet se godina počeo baviti baletom i prvi put stao na scenu, kada je otkrio ljubav prema kazalištu i umjetnosti. Nastavio se baviti klasičnim baletom sljedećih 8 godina, a potom je prešao na suvremeni. Nakon godinu dana bavljenja istim otišao je i na prvo natjecanje: na međunarodnom natjecanju u Rumunjskoj osvojio je prvo mjesto u kategoriji suvremenog plesa i titulu prvaka 2015.-2016. godine. U Kikindi je sudjelovao u mnogobrojnim mjuziklima i baletnim koncertima („Moulin Rouge“, „Le magazine de suicide“), te surađivao s udruženjem „Kancelarija za mlade“. 2016. godine preselio se u Zagreb kako bi stekao što više iskustava vezanih uz ples, pjevanje i glumu. Kao polaznik Škole za mjuzikle „Husar & Tomčić“ učestvovao je u produkciji „Cesta“, izvedenoj u kazalištu „Komedija“.
Rođen 28. 9. 1993. u Zagrebu. Pohađao je školu pjevanja „Husar & Tomčić“ gdje je dobio i svoju prvu glavnu mušku ulogu u mjuziklu amaterske produkcije, odigranom u kazalištu „Komedija“. Potom se pridružio ansamblu „Kolbe“ s kojim je u duhovnom rock-mjuziklu „Uskrsli“ u režiji Roberta Boškovića i Marka Cindrića ostvario ulogu Jude. S istim je ansamblom u projektu „Život za život“ igrao glavnu mušku ulogu i gostovao u mnogim gradovima diljem Hrvatske, a između ostalog i u HNK Zagreb, HNK Varaždin i Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku. 2017. godine natjecao se u RTL-ovom glazbenom showu „Zvijezde“ i ušao u top 20 natjecatelja. Iste je godine u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara imao priliku glumiti u Krležinim „Gospodi Glembajevima“, pod redateljskom palicom Zlatka Svibena.
Rođen je 8. 8. 1985. godine u Zagrebu. Ozbiljnije se počeo baviti glazbom 2004. godine kada je na Rock akademiji u Zagrebu upisao satove klavira kod prof. Berislava Arlavija i solfeggio kod prof. Tihomira Petrovića. Kao klavijaturist redovito je nastupao u školskim produkcijama i godišnjim koncertima u zagrebačkom klubu Sax!. 2006. godine upisao je solo pjevanje kod prof. Maje Jakoliš, te počeo nastupati i kao vokal. 2007. i 2008. godine kao klavijaturist sudjelovao je u školskom projektu D.I.S.C.O show u formi mjuzikla pod dirigentskom palicom Igora Tatarevića. Od 2007. do 2015. godine bio je glavni vokal i klavijaturist zagrebačkog reggae cover benda One Dread, s kojim je nastupao u Hrvatskoj i inozemstvu. 2008. godine upisao je satove pjevanja kod prof. Mirele Brnetić u Vokalnom studiju Bacchabundus, te dvije godine kasnije nastupa na „Tribute to Queen“ koncertu u zagrebačkom klubu KSET. 2011. godine u HNK Varaždin igrao je ulogu Cherubina u rock operi „Hocus Pocus“ Igora Tatarevića u suradnji s Ivicom Krajačem. 2013. i 2014. godine pjeva u ansamblu i igra ulogu glasnika u mjuziklu „Antigona“ Trpimira Jerkovića u CKT Trešnjevka. 2017. godine ušao je u top 60 natjecatelja RTL-ovog showa „Zvijezde“, a u „SuperTalentu“ NoveTV nastupio je u polufinalu. Od 2018. godine usavršava vokalnu tehniku kod prof. Kristine Beck Kukavčić te nastupa u akustičnoj varijanti po zagrebačkim barovima, a preko ljeta i na moru.
JACQUES HOUDEK (rođen 14. travnja 1981. u Zagrebu) najbolji je hrvatski vokal mlade generacije,
Darija Auguštan (Zagreb, 1996.) studentica je pete godine solo pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Snježane Bujanović – Stanislav. Pjevačko obrazovanje započela je u Glazbenoj školi Pavla Markovca u Zagrebu u klasi prof. Nataše Šurine.
Godine 2011. upisuje studij dirigiranja na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u klasi prof. Uroša Lajovica. U lipnju 2016. stekao je zvanje magistra muzike (mag. mus) u klasi prof. Mladena Tarbuka. U bitna dirigentska ostvarenja ubraja suradnje sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije, Zagrebačkim solistima, HNK u Osijeku, Zagrebačkom filharmonijom (u sklopu diplomskog koncerta), opernim ansamblom HNK u Zagrebu (W. A. Mozart: Figarov pir, prilikom premjernih izvedbi asistent dirigenta a nakon toga i dirigent, u sklopu diplomskog koncerta), Ansamblom Gradskog kazališta Komedija Zagreb, Festivalskim orkestrom Samoborskih glazbenih večeri, Hrvatskim komornim orkestrom, Zagrebačkim orkestrom mladih i dr. Od 2016. godine angažiran je kao profesor dirigiranja i gudačkog orkestra na međunarodnom seminaru Youngmasters u Samoboru. Sudjelovao je u suradnji Muzičke akademije i kazališta Mala scena u kojoj je dirigirao operetu Ivana pl. Zajca Momci na brod. Za taj je projekt akademske godine 2014./2015. primio Rektorovu nagradu. U listopada 2016. bio je zaposlen kao zborovođa u HNK Osijek , te je s tim ansamblom pripremao opere (G. Puccini: Tosca, G. Verdi: Trubadur, V. Bellini: Norma, V. Lisinski: Porin, I. pl. Zajc: Nikola Šubić Zrinjski), zatim operetu E. Kalamana Die Bajadere, mjuzikl R. Rodgersa Moje pjesme moji snovi, te samostalni zborski koncert s kompozicijama iz ruskog romantizma (Rahmanjinov: Vespers Op. 37, Čajkovski, Sviridov, Shnittke). U prosincu 2018. godine ravnao je novogodišnjim koncertom HNK u Osijeku. Za vrijeme rada u Osijeku paralelno je vršio dužnost naslovnog asistenta na odjelu za glazbenu pedagogiju na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, a od siječnja 2018. zaposlen je u Gradskom kazalištu Komedija Zagreb gdje je dirigirao mjuzikle Byron, Jalta, Jalta, Jesus Christ Superstar te komediju Zaljubljeni Shakespeare.
Lucija Jelušić rođena je 09. 11. 1995. godine u Zagrebu. Osnovnu glazbenu školu završila je u Pregradi, nakon čega odlazi u Zagreb upisuje gimnaziju te paralelno pohađa Glazbeno Učilište Elly Bašić – teoretski smjer i Glazbenu školu Pavla Markovca – smjer solo pjevanje u klasi prof. Nataše Šurine.
Kristina Habuš rođena je 26.3. 1978 godine. Učila je solo pjevanje u klasi Lidije Horvat Dunjko na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli. Trenutno se usavršava kod vokalnog pedagoga Ire Siffa te na vokalnim master classevima kod Liore Mauer i Lucy Arner.
Diplomirala je solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi red. prof. Cynhtie Hansell Bakić. 2018. završila je specijalizirani magisterij—smjer opera na Sveučilištu u Bernu u klasi prof. Christiana Hilza. Trenutno se usavršava u vokalnom studiju McCray s profesoricom Prizrenkom McCray. Profesionalni pjevački debi ostvarila je u Mozartovoj operi „Mitridate, re di Ponto“ kao Arbate u Theater Orchester Biel Solothurn u Bielu, Švicarska, dok je svoje prve profesionalne kazališne korake napravila već u dobi od 5 godina u produkciji opere „Madame Butterfly“ u Hrvatskom nacionalnom kazalištu u Zagrebu. Od tada, ostvarila je 13 uloga kao glumica u profesionalnim produkcijama, od čega se posebno ističe glumačko ostvarenje u predstavi „Sunce djever i Neva Nevičica“ za koje je nagrađena mnogim nagradama, uključujući i Nagradu hrvatskog glumišta. Ostvarila je i 3 filmske uloge, niz uloga u sinkroniziranim filmovima te šest opernih uloga. Od 2019. godine umjetnička je ravnateljica kazališta Mala scena gdje je producirala pet produkcija, a autorica je i predstave „Leptirove pjesme“, prve hrvatske interdisciplinarne predstave koja spaja operu i suvremeni ples. U 2022. godini nagrađena je na 8. FEDU Festivalu u Sarajevu za ulogu pripovjedačice u predstavi „Velika tvornica riječi“. Kao pjevačica osvojila je nekoliko nagrada, uključujući i nagradu za najbolji ženski vokal na natjecanju Silk Road & Young Dreams u Pekingu, Kina. Osim toga, tijekom prve godine Covid-19 pandemije, producirala je, vodila i kreirala program Mala scena online koji je uključivao niz online predstava, radionica, predavanja i umjetničkih čitanja priča i bajki za djecu.
Rođen je u Koprivnici 1991. godine. Nakon završene srednje škole u Đurđevcu počeo se aktivnije baviti glazbom i pjevanjem. Od 2012. do 2015. vokalno se usavršavao kod profesora Marijana Huljića. Nastupao je na raznim festivalima, te je 2012. na festivalu Pjesme Podravine i Podravlja u Pitomači nagrađen za najboljeg mladog kantautora. 2013. na Rock Akademiji završio je tonsko snimanje i produkciju kod profesora Mire Murivrana. 2014. u koprodukciji kazališta Komedija i ansambla Kolbe utjelovljuje Poncija Pilata u mjuziklu „Uskrsli“ Danielea Riccija, a 2015. godine pjevao je u mjuziklu „Legenda Ružice grada“. Skladao je, aranžirao i producirao glazbu za predstave „Trešnjalot“ i „Karlo i Djed“. Od 2015. do 2022. frontmen je grupe GEA s kojom je snimio autorski album u izdanju Croatia Recordsa. Od 2018. nastupa u HRT-ovoj glazbenoj emisiji „A strana“. U Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija igrao je Pilata u rock-operi „Jesus Christ Superstar“ (2019.), a iste je godine pokrenuo i glazbeni studio. 2020. godine organizirao je nastupe glazbenika u virtualnoj stvarnosti i prostorno dizajniranom zvuku. Trenutno kao solo izvođač nastupa, snima i objavljuje vlastite autorske radove.
Rođen u Varaždinu. U djetinjstvu se prvenstveno bavio bejzbolom i igrao za varaždinsku „Vindiju“, a 2012. osnovao je svoj prvi bend s kojim je snimio dva singla na engleskom jeziku, te se počeo sve više okretati glazbi i glumi. Krajem 2013. godine ušao je u bend Groove On s kojim je odradio preko 50 nastupa u Hrvatskoj i Sloveniji. Iste godine nastupao je u mjuziklu „Josip i kričave boje njegovih snova“ redatelja Richarda Monteza, a krajem ljeta 2014. godine u mjuziklu „Les Misérables“. 2014. godine izabran je u tim Jacquesa Houdeka u show programu „The Voice – Najljepši glas Hrvatske“, te je s Jacquesom i Oliverom Dragojevićem nastupio u Lisinskom. Krajem 2015. godine postao je član gig/event benda The Groovebox. 2017. godine izdao je svoja prva tri singla, „Samo ti“, „Osjećaš li“ i „Čujem ti glas“, pod diskografskom kućom Universal Music Hrvatska. Ostvario je 12 nastupa u 10 dana Špancirfesta u sklopu dva benda, kao solo izvođač, te kao dio mjuzikla „Chicago“ koji je složen kao glazbeno-plesni performans u kojem je igrao ulogu Billyja Flynna. Krajem 2018. godine igrao je glavnu ulogu u mjuziklu „Glazba srca mog“ koji je premijerno izveden u studenom u varaždinskom HNK. U prosincu iste godine izdao je pjesmu „Božić je“ u suradnji s Laurom Mjedom. U Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija igrao je Jesusa i Simona u rock-operi „Jesus Christ Superstar“ (2019.). Trenutno radi kao radijski voditelj.
Rođen je 1986. godine. Nakon završene Klasične gimnazije u Zagrebu i Glazbene škole „Vatroslav Lisinski“ (smjer gitara), 2009. diplomirao je glumu i lutkarstvo na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Pojavljivao se u brojnim reklamama, serijama, kratkometražnim i dugometražnim filmovima, te nastupao u brojnim predstavama raznih produkcija. Glumio je glavne muške uloge u dramskim serijama „Ruža vjetrova“ (RTL) i „Zlatni dvori“ (Nova TV), a 2018. bio je kandidat zabavnog showa „Tvoje lice zvuči poznato (Nova TV). Bavio se i sinkronizacijom dječjeg programa HRT-a. U Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija ostvario je ulogu u mjuziklu „Mamma Mia!“.
Rođen 1999. u Zagrebu. Prva glumačka iskustva stekao je pod mentorstvima Petre Radin u Tvornici lutaka i Irene Kolar Vudrag u ZKM-u. U Školi za grafiku, dizajn i medijsku produkciju u Zagrebu završio je smjer Medijski tehničar. Klasično osnovno glazbeno obrazovanje stekao je u Glazbenoj školi Pavla Markovca, smjer klavir, a dvije je godine učio blues, jazz, rock i pop u Groove Music School. Četiri godine pohađao je i nastupao u produkcijama škole pjevanja Husar&Tomčić, dok je s raznim bendovima pjevao i svirao u mnogobrojnim zagrebačkim klubovima. Sa svojom obitelji nastupao je u raznim televizijskim emisijama, kao i na dva koncerta „Božić u Ciboni“, te na koncertu povodom 50. obljetnice albuma „Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band“ grupe the Beatles u koncertnoj dvorani Lisinski. Završio je preddiplomski studij glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku gdje je sa svojom klasom sudjelovao na raznim projektima, među kojima su i dva vodvilja Georgesa Feydeaua (glavna uloga u vodvilju „Hortenzija je rekla ‘Baš mi se fućka’“). Ulogom LeFoua u Ljepotici i zvijeri (2022.) započela je njegova suradnja s Kazalištem Komedija.
Andy Jelčić prevoditelj je u trokutu hrvatski-engleski-njemački jezik, pisac, književni komentator i publicist. Preveo je brojna klasična i suvremena književna djela – prozu, poeziju i dramu (Shakespeare, Musil, Doderer, Sebald, Canetti, Perutz, Burnside, Habermas, Fitzgerald, Murakami
Krešimir Dolenčić hrvatski je kazališni redatelj. Rođen 1962., odrastao i školovan u Zagrebu. Predstave počinje raditi na prvoj godini Akademije za kazalište, film i televiziju. Kako tada, tako i danas. Režirao je na svim otvorenim i zatvorenim pozornicama Hrvatske, festivalima, kazalištima, otocima, stadionima, na zemlji u vodi i u zraku. Režirao je dramske i operne predstave u Velikoj Britaniji, Sloveniji, Njemačkoj, SAD-u, Omanu i Kini. Neke od njih na repertoarima su nacionalnih kuća već nekoliko desetljeća. Autor je i redatelj preko stotinu i pedeset scenarija velikih svečanosti, koncerata, televizijskih i sportskih priredbi, manifestacija u zemlji i inozemstvu.
Ana Tonković Dolenčić rođena je u Zagrebu 1974. godine. U Zagrebu je završila Klasičnu gimnaziju i diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti, smjer dramaturgija. Kao dramaturginja, autorica ili koautorica radila je u većini hrvatskih kazališta i kazališnih festivala, a neke od tih predstava dobitnice su značajnih nagrada struke i publike. Od 60-ak kazališnih predstava na kojima je radila, među kojima su mnogi klasici svjetske i domaće dramske književnosti, 18 je izvedenih originalnih dramskih tekstova i 20 dramatizacija. Na Hrvatskoj televiziji surađivala je kao scenaristica i novinar urednik Hrvatskoga radija. Od 2000. do 2012. bila je članica Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika, od 2012. do 2016. bila je zaposlena kao dramaturg u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, a trenutno kao dramaturg radi u Zagrebačkom kazalištu lutaka. Autorica je zbirke adaptacija i dramatizacija Prepričavanja objavljene 2008. godine u nakladi VBZ.
Rođena je 1992. u Zagrebu. 2007. godine upisala je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu te stekla zvanje tekstilnog i modnog dizajnera. Godine 2011. upisuje preddiplomski studij na Tekstilnotehnološkom fakultetu u Zagrebu, smjer tekstilni i modni dizajn. Godine 2017. nakon položenog završnog rada pod mentorstvom renomirane slikarice Pauline Jazvić stječe zvanje inženjera tekstilnog i modnog dizajna te upisuje diplomski studij na istom fakultetu, smjer kostimografija. Tijekom diplomskog studija kostimografije bila je student renomiranih kostimografkinja Barbare Bourek i Ivane Bakal pod čijim je mentorstvom sudjelovala u tri projekta ovjenčanim Rektorovim nagradama. 2019. godine u studentskoj suradnji s Akademijom dramskih umjetnosti u Zagrebu upoznaje Krešimira Dolenčinća, koji zapaža njezin rad, te već iduće godine započinje njihova česta profesionalna suradnja. Kao profesionalni kostimograf debitirala je u njegovim predstavama Majstori (Ana Tonković Dolenčić) u Kazalištu Moruzgva i Cigle Svete Elizabete (Vid Balog) u HNK-u u Varaždinu. Iste godine surađuje s Ivanom Leom Lemom i Ecijom Ojdanić na nagrađivanoj monodrami Vla Vla Vlajland Cabaret. 2021. godine ponovno surađuje s Dolenčićem na predstavi Matijaš Grabancijaš Dijak koja je iste godine dobila tri Nagrade hrvatskog glumišta. Kao vanjski suradnik kostimograf sudjelovala je na osam projekata Akademije dramske umjetnosti, u glumačkoj klasi Krešimira Dolenčića. U svojoj karijeri aktivno se bavi ilustracijom, a njene je radove objavila agencija Capsules Book u izdanju svog omnibusa za 2019. godinu.
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radi kao samostalna umjetnica na
Ivan Josip Skender (Varaždin, 1981.), skladatelj i dirigent, svestrani je glazbenik vrlo širokog spektra djelovanja. Upisuje studij kompozicije 1997. godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Željka Brkanovića kao najmlađi student kompozicije u povijesti Akademije, a 1999. i paralelni studij dirigiranja u klasi prof. Vjekoslava Šuteja te se kasnije usavršava na postdiplomskom studiju u Beču kod Uroša Lajovica te brojnim seminarima i radionicama iz kompozicije (Michael Jarell, Joszef Soproni) i dirigiranja (Klaus Arp, Bertrand de Billy, Zubin Mehta i dr). U njegovu širokom i svestranom opusu nalazi se glazba za soliste, komorne ansamble, orkestre, zborove, glazba za kazališne predstave, mjuzikl, opera Šuma Striborova (sa svojih 27 izvedbi nadaleko najizvođenija bienalska opera). Kao dirigent surađivao je s brojnim hrvatskim i stranim ansamblima, a od 2012. stalni je dirigent ansambla Cantus. Od 2005. do 2019. bio je zaposlen u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu kao zborovođa i dirigent. Bio je i vršitelj dužnosti direktora Opere HNK-a u sezoni 2013./2014. Od 2009. je na Muzičkoj
Rođen je 1963. godine u Rijeci. Diplomirao je dizajn svjetla, video i kazališne projekcije na MAPA-i (Moving Academy for Performing Arts Amsterdam) u klasi Idea Van Heiningena. Za istu akademiju predavao je na radionicama u Bukureštu, Berlinu, Bratislavi i Pragu. Oblikovao je svjetlo za preko 300 predstava u Hrvatskoj i inozemstvu. U mnogim predstavama potpisuje i scenografiju. S Krešimirom Dolenčićem postavlja u Pekingu najveću svjetsku produkciju Verdijeve Aide, osvijetlivši je s više od 3200 rasvjetnih tijela. U Omanu radi oblikovanje svjetla za otvaranje i zatvaranje drugih Azijskih igara na pijesku. U mnoga naša kazališta svojim je predstavama uveo automatsku rasvjetu, koja je sada u stalnom postavu rasvjetnog parka. U HNK-u u Zagrebu i Rijeci te SNP-u Novi Sad projektirao je novi način vješanja lateralne rasvjete, da se postigne bolja kvaliteta bočnog svjetla te lakša komunikacija glumaca sa scenom. Svira gitaru u reafirmiranoj riječkoj kultnoj grupi Paraf. Član je Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske. Dobitnik je brojnih strukovnih nagrada, između ostalog Nagrade hrvatskog glumišta, Marulićevih Dana, Festivala malih scena, PIF-a, SLUK-a, Assitej-a… Od 1996. djeluje kao slobodni umjetnik, a od 2009. predaje na Akademiji
Rođen u Osijeku 1976. Prve plesne korake započeo u KUD-u Srđan
Josipa Bilić (Zagreb, 1997.) ostvarila je svoj profesionalni operni debi kao stipendistica Opere HNK u Zagrebu gdje je od 2019. godine nastupila u ulozi Papagene, Mozartove Čarobne frule, u ulozi Amora, Gluckovog Orfeja i Euridike, u ulozi Ines, Verdijevog Trubadura, u ulozi Glas s neba, Verdijevog Don Carla, te kao Čobanče u Gotovčevoj operi Ero s onoga svijeta.
Filip Sertić rođen je 1991. u Zagrebu. Završio je Fakultet političkih znanosti i potom glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Nakon studija radio je u Kazalištu Kerempuh (Šest likova traži autora u režiji Olivera Frljića i Samoubojica u režiji Vite Taufera). Istovremeno radi na filmu i televiziji. Prva televizijska uloga bila mu je ona Darka Rundeka u seriji Crno Bijeli Svijet. Ostvario je i uloge u serijama Blago Nama i Nemoj nikome reći te filmovima Posljednji Srbin u Hrvatskoj i Za ona dobra stara vremena.