2. Je li žandarska sabljetina bila oružje starih Hrvata

U vrijeme prvih čitaćih proba redatelj se sastaje sa scenografom i kostimografom svoje predstave. (Scenograf treba nečim ispuniti prostor u kome će glumci igrati; to nešto mogu biti: namještaj, stupovi ili, naprosto stolice; jer prazna i pusta scena djeluje naprosto jezivo. Kostimograf će glumce obući, odnosno napravit će skice za kostime koje će glumci nositi na predstavi.) Na prvi pogled to se čini jednostavno da jednostavnije i ne može biti. Dogovore se, na primjer, redatelj i scenograf da će scenu izraditi u modernom stilu: i ode scenograf u neku prodavaonicu namještaja pa kupi moderne polukauče i doda k tome dva moderna naslonjača od livena željeza, u kut sobe će staviti imitaciju starogrčke amfore, a u drugi kut stajaću svjetiljku sa zaslonom od žutog polivinila. I, evo ti moderne sobe. Oprostite, zaboravio sam televizor – njega treba staviti na vidno mjesto. Što se tiče kostima, sve će se na opće zadovoljstvo srediti u prvoj prodavaonici konfekcijskih odijela i haljina; ondje ćemo na kredit kupiti sve, uključujući i košulje, kravate i rupčiće za vanjski, gornji džep na odijelu.

Međutim, što da se radi kad nesretni pisac napiše komad koji se događa u petnaestom stoljeću? Namještaj iz te epohe zaista ne možete kupiti ni u jednoj prodavaonici namještaja, kostime pogotovo. Osim svega, netko treba i znati kakvi su se to stolci, stolovi i svjetiljke upotrebljavali u tom davnom i simpatičnom stoljeću; kakvim su se mačevima borili hrabri vitezovi (jer, zaista ne možete glavnom junaku dati u ruku neku žandarsku sabljetinu, koju je na svom tavanu pronašao rekviziter kao posljednji zemni ostatak svog pradjeda, pa da onda tvrdite da je to srednjovjekovno oružje starih Hrvata, kad i svaki srednjoškolac zna da su se junaci tog vremena međusobno uništavali mačem s dugačkim balčakom, koji su morali držati objema rukama); i je li ljepotica iz trećeg prizora drugog čina nosila u ruci samo bijeli rupčić, lepezu, molitvenik ili možda torbicu?

Na kraju, reći će netko – meni je najvažnije da komad nije baš suviše dosadan, a glumci da se ne vuku pozornicom kao da su tek jučer preboljeli gripu. Sve ostalo mi nije važno. U redu. Ali ima i ljudi – jer, zaista nas ima svakakvih – koji dolaze u teatar i nešto naučiti, koji bi se neobično uvrijedili i ozlojedili kad biste im pokušali podvaliti naslonjač iz XIX. stoljeća pod stil Luja XIV. ili nešto slično.

Dužan sam vam sada reći što se to na svom sastanku dogovaraju redatelj, scenograf i kostimograf. Pokušajmo to reći ovako: dobili ste za domaću zadaću vrlo neugodnu temu iz hrvatskog jezika. Vi sami o tome ne znate napisati ama baš ništa, zato ste pozvali u pomoć tatu, stariju sestru i mamu. Svatko je od njih nešto napisao: sestra vam je po sjećanju napisala jednu svoju staru domaću zadaću na istu temu, tata je dodao nekoliko lijepih rečenica koje je jučer čuo na radiju ili pročitao u novinama, a mama je sve to ukrasila s nekoliko pjesničkih misli i – dakako – pobrinula se za pravopisne i gramatičke greške kojih je bilo sva sila (naročito u tatinim rečenicama). Biste li vi onda zadaću odnijeli u školu? Ni govora. Vi sjednete i prepišete je svojim rukopisom – i sad se barem naoko čini da je zadaću i smislila i napisala ista osoba i ista ruka. Evo, to je svrha sastanka o kojem vam govorim: premda tu zajednički radi više ljudi različitim “rukopisom”, na kraju, kad je predstava gotova i kad gledaoci uđu u dvoranu, svima se mora činiti da ju je “napisala jedna jedina ruka”.

>> 3. Neprilike s kovčegom kojeg nema