Groteskna tragedija
Ivo Brešan
Velika i razorena metafora
Mikac: Čovika, čovika fali moj Murina! U tome je sve zlo….
Groteskna tragedija Svečana večera u pogrebnom poduzeću nastala je krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća u vrijeme kada je bivša zajednička država već krenula putem svog propadanja. U doba nastanka drame bilo je zabranjeno razmišljati o mogućnosti njezina raspada te je čak i aluzija na tu mogućnost smatrana hrabrim korakom. Brešanova Svečana večera tek je načelno određena vremenom zbivanja. Metafora raspada velikog političkog sustava je tek prva razina mogućeg scenskog čitanja ove groteskne tragedije dok mnogo važniji i zanimljiviji sloj „čitanja“ Svečane večere u pogrebnom poduzeću govori o ljudima tog podneblja koji se u dvadeset godina nisu mnogo promijenili, niti će se mnogo mijenjati u vremenima koja dolaze. Njihov susret s varljivim okolnostima svjetskog tržišta kapitala te groteskan i tragičan ishod tog susreta ovu dramu čini zanimljivom današnjem gledatelju.
U vrijeme kada je napisan i objavljen (Prolog, 1979) te praizveden 1980. u Teatr Nowy Łdóź u Poljskoj, ovaj dramski tekst nije želio govoriti o mogućoj dezintegraciji samoupravnog socijalizma, korupciji i raspadu Jugoslavije već je, kao i ostale Brešanove groteskne tragedije (ali i dramski tekstovi drugih autora nastali u isto doba), koristeći „povijesnu logiku sukladnu rukopisima velikih klasika“ (B. Senker, Hrestomatija novije hrvatske drame, Disput, Zagreb 2001) koja dramskoj teksturi daje okvire „kompleksnosti i tragičnosti“ donio oštroumnu i točnu karakternu studiju lokalnih moćnika koje vlastita pohlepa odvede u društvenu, ekonomsku i moralnu propast. A time njihova priča, slijed događaja koji se zbiva pred očima gledatelja, postaje podatnim materijalom za karakternu komediju i grotesku. Drama Svečana večera u pogrebnom poduzeću ima upisanu vrlo oštru moralnu osudu ljudske pohlepe, želje za ostvarivanjem osobne materijalne koristi, osudu primitivizma i vulgarizma, ljudske grubosti i nehumanosti te socijalne neosjetljivosti, licemjerja, bahatosti i gluposti.
8073
8154
8187
8189
8207
8238
8266
8276
8286
8293
8306
8319
8324
8331
Lokalno i/ili regionalno
„Trajno i čvrsto vezan uz svoj zavičaj, premda nije regionalni pisac, Brešan stvara jedan od jezično, stilski, žanrovski, tematski i idejno najkonzistentnijih dramskih i, u novije doba, proznih opusa u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Dosljedan uvjerenju da su politika i ideologija nakon građanskih revolucija postale čovjekovom sudbinom, u svojim djelima ponajčešće problematizira sukob između želje za slobodom i njezina ograničavanja kao i između idealizma, koji zna prijeći u dogmatizam, te raznih oblika nasilja, uzurpacije, grabeža, birokratizma i barbarskog uništavanja svih vrijednosti, pri čemu vulgarizirana ideologija i politika služe kao pokriće.“ sažima značaj Brešanovog dramskog (ali i proznog) opusa teatrolog Boris Senker u leksikonskoj natuknici o Ivi Brešanu. (u: Leksikon hrvatskih pisaca, str. 102-103, Školska knjiga, Zagreb 2000).
U grotesknoj tragediji Svečana večera u pogrebnom poduzeću Brešan kreće od motiva stranog i nepoznatog moćnika koji, slično kao u Gogoljevu Revizoru, stiže u malo mjesto u provinciji. No, u tom provincijalnom mjestu postoje lokalni moćnici čiji postupci određuju sudbinu ljudi na tom području. Među lokalnim funkcionerima, predstavnicima vlasti postoji osoba čija uloga je biti moralna vertikala i, samim time, korektiv njihovom ponašanju. U dramskoj strukturi upravo bi ta osoba trebala, kao svojevrsni outsider, postati zamašnjak dramskog zbivanja. No, Brešanov osjećaj za točnu poziciju dramskog karaktera toj osobi – Mikcu (Vinko Kraljević) – daje ulogu promatrača i komentatora i to komentatora koji u posljednjem prizoru postaje jedini dramski lik kojemu je dozvoljeno, i koji ima obvezu, podastrijeti gledatelju moralnu, odnosno amoralnu dimenziju djelovanja ostalih likova drame. Globalna metafora u Svečanoj večeri za Brešana postaje lokalna. Jer hijerarhija među lokalnim moćnicima odraz je globalne hijerarhije moći u onom svijetu negdje drugdje, izvan njihova mjesta. Taj je svijet za njih jednako imaginaran kao i Amerika pa je logično da opasnost i izazov, poticaj za njihovu akciju, dolazi iz vanjskog svijeta, nominalno određenog kao Zagreb i kao Amerika.
U strukturi drame između tih svjetova je znak jednakosti. U njima je sve moguće, jednako kao što je u njihovom svijetu sve nemoguće, odnosno kao što je hijerarhija moći strogo determinirana i totalitarna te ju je nemoguće promijeniti. Čak i po cijenu nečijeg života. Kvaliteta i razmjeri akcija i postupaka likova u skladu su s njihovim sposobnostima. Svim likovima u drami zapravo je zajedničko sitno profiterstvo i pohlepa zbog koje su se svi u stanju posvađati, pa čak i fizički obračunati, da bi na kraju bili razobličeni kao naivni (ali ne i nevini) i glupi u svojoj bahatoj okrutnosti. Brešan u ovoj drami pokazuje i svu klaustrofobiju rigidnog političkog sistema koji se „na terenu“ pretvara u grotesku i vlastitu suprotnost. Likovi koje stvara prepisani su iz života. Njihova je mana ta što su samo ljudi i ne mogu se izdići iz situacije, ne mogu biti ono što nisu a što se tako svojski, tijekom cijele drame, upinju biti. Oni žele biti bolji, spretniji i pametniji nego što to stvarno jesu. A ne mogu. Ne mogu zato što njihove sposobnosti ne sežu dalje od lokalnog, sitnog profiterstva i varanja na malo, a na kraju postaje smiješno što su varalice i sami prevareni. Razina prevare ostaje ista samo je igra veća i profesionalnije izvedena. Dvostruki okvir koji Brešan postavlja oko inače vrlo realističnog i preciznog teksta u kojem je svaki karakter potrebno obraniti iskrenom i vrhunskom glumačkom interpretacijom.
Jer, da je Brešanova drama Svečana večera u pogrebnom poduzeću samo groteska, onda bi publici bili dovoljni plošni i karikaturalni tipovi, jer bi bili dovoljno smiješni i zabavni i bez glumačkog realizma i uvjerljivih i točnih interpretacija. No, ovakva dramska struktura otvara prostor vjernom oslikavanju karaktera, psihologizaciji dramskih scena i ostvarivanju lokalnog kolorita u kojem je svako lice ujedno i osoba od krvi i mesa, osoba kojoj vjerujemo i koja nam je simpatična. Naslutio je taj beskrajni prostor kazališnog realizma i Božidar Violić u HNK u Splitu 1982. koji je, u skladu s tim, tražio od autora da nadopiše dramu a da je pri tom nadopisivanju nastao gotovo novi dramski tekst od 17 slika, s mnoštvom novih likova, zahvaćajući u totalitet svakodnevnog života malog dalmatinskog mjesta na način na koji bi to danas mogla učiniti samo kakva reality show produkcija, ali ne i kazališna predstava. Bio bi to zacijelo vrlo aktualan i zanimljiv reality show ali je vjerojatno da u svom realizmu ne bi bio toliko smiješan koliko to može biti kazališna predstava.
Povratak kazalištu
Aktualnost dramskog teksta Svečana večera u pogrebnom poduzeću svakodnevno potkrepljuju novinski tekstovi koji izvještavaju o raznim vrstama financijskih makinacija, prevara, pronevjera, pretvorbi. U tim je financijskim katastrofama nemoguće ustanoviti kamo su nestala sredstva kojima su nekada raspolagala poduzeća. Rezultat svih tih makinacija je propast lokalnih poduzeća koja kao izravnu posljedicu ima smanjenje kvalitete života na nekom području gdje obični ljudi ostaju bez radnih mjesta i sredstava za život. A nerijetko su za novonastalu situaciju i financijsku propast zaslužni upravo veliki biznismeni koji su se „ovjenčani aureolom uspješnosti“ vratili iz inozemstva želeći pomoći svom rodnom kraju. Iako ova predstava možda govori o nekim drugim mutnim i teškim vremenima, ta su vremena toliko slična ovima u kojima živimo da se o aktualnosti Brešanove groteskne tragedije ne moramo mnogo pitati. Iz istog je razloga proteklih godina u nekoliko navrata s uspjehom postavljana najizvođenija Brešanova komedija Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja iz 1971. jer je, jednako kao i Svečana večera, govorila o problemima nekih drugih olovnih vremena. Nažalost, ta su se vremena u dvadeset godina promijenila – ne na bolje kako bismo očekivali već – na gore. U kontekstu svih naših pretvorbi i bogatih povratnika iz inozemstva Brešanova komedija dobiva sasvim novu, iznimno suvremenu dimenziju, a govoreći o njezinom novom uprizorenju u redateljskom čitanju Zorana Mužića ona otkriva bogatstvo Brešanove fine psihologizacije karaktera, točnog hijerarhijskog odnosa u kojem predstavnici lokalne vlasti pritišću one ispod sebe, a sve to – u ovoj predstavi – jedino i isključivo kazališnim mehanizmina. Prevariti naivne lokalne političare koji su u svojoj sredini moćnici a izvan nje opet obični mali i nesigurni, ispod kože krvavi, možda čak i simpatični ljudi koje često sažaljevamo zbog njihove ograničenosti jedna je stvar, ali – prevariti one koji su i sami varalice, namjestiti im igru veću od one koju su u stanju shvatiti i prihvatiti – to je katastrofa i pakao. Za njih, ne za publiku. Publika uživa u toj igri i nada se pravednom kraju. No, kraj postaje tragedija i ta tragičnost unutar groteskne situacije kazališnim sredstvima prokazuje sve ono što kazalištem kod sebe samih možemo popraviti. I zbog istih razloga zbog kojih su nam Brešanovi likovi smiješni, oni su i poučni te nas, možda barem malo, mogu učiniti boljima nego što smo bili.
Lidija Zozoli
Kratak sadržaj
Radnja ovog dramskog teksta zbiva se u malom dalmatinskom mjestu, negdje na obali. U mjesto dolazi povratnik, Amerikanac hrvatskog podrijetla koji je negdje u dalekoj Americi zaradio čitavo bogatstvo. Nakon njegova povratka za stanovnike mjesta ništa više neće biti isto. Direktor pogrebnog poduzeća Murina (Igor Mešin), pokušao je u suradnji s lokalnim moćnicima, direktorom hotelskog kompleksa Kozlinom, (Davor Svedružić) i predsjednikom mjesne zajednice Bajdom (Ivica Zadro) i ponešto zaraditi ne bi li ipak mjesto – a i oni sami – profitirali na račun bogatog povratnika. No, u mjestu živi i Mikac (Vinko Kraljević), čovjek koji svojim moralnim stavovima od samog početka ukazuje svima na pogrešku koju čine zbog vlastite pohlepe ni sam ne sluteći razmjere te pogreške. I dok se svi stanovnici mjesta nadaju se da će amerikanac John Gršković (Zvonimir Zoričić), koji je navodno uistinu strašno bogat, sigurno željeti uložiti teško stečeni kapital u svoj stari kraj, pomoći svima njima koji su ostali živjeti siromašno i teško na rodnoj grudi. Iako je taj doktor Grskovich izrazio želju da za sebe kupi grobnicu talijanske obitelji Della Scala čiji sin Michelangelo još uvijek navodno luta svjetskim bespućima, u hotelu u kojem boravi kreće procesija molitelja. U redu stoji direktor pogrebnog poduzeća Murina i nadriumjetnik Jovan Lasica (Tomislav Martić), Bajdo i Kozlina, ali i mjesni župnik Don Felicio (Vid Balog). I svatko od njih nastoji dograbiti svoj dio inozemnog financijskog kolača. Ali, stvari se ne odvijaju baš onako kako je to doktor obećao, a pojavljuje se i posljednji potomak izumrle obitelji, Maksimilijan Della Scala (Željko Duvnjak)…..
Ivo Brešan (Vodice, 27. svibnja 1936) dramatičar, scenarist i romanopisac. Završio je Gimnaziju u Šibeniku, slavistiku i filozofiju diplomirao je 1960. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao profesor hrvatskog jezika i književnosti u šibenskoj gimnaziji, a od 1983. je umjetnički voditelj Centra za kulturu i Međunarodnoga dječjeg festivala. Tijekom šezdesetih u periodici je objavio nekoliko pripovjedaka i eseja te napisao (neobjavljenu i neizvedenu) dramu Proteus anguineus. Nakon što mu je u splitskom časopisu Vidik 1970. objavljena filozofska drama Četiri podzemne rijeke, posvećuje se pisanju tekstova za kazalište, film i televiziju. Književni i kazališni uspjeh postigao je prvom u nizu grotesknih tragedija, dramom Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, koja je nastala 1965, objavljena je u časopisu Kolo 1971, a praizvedena iste godine u Teatru &TD u režiji Božidara Violića. Slijedile su izvedbe u drugim hrvatskim i jugoslavenskim kazalištima te u nekoliko europskih zemalja. Slijedeća u nizu Brešanovih uspješnica je groteskna tragedija Nečastivi na Filozofskom fakultetu iz 1975. (Prolog), praizvedena u ljubljanskom Mestnom gledališču 1980. Drama Svečana večera u pogrebnom poduzeću (Groteskne tragedije, 1979) praizvedena je u Teatr Nowy Łdóź 1980. a hrvatska je praizvedba bila 1982. u HNK u Splitu u režiji Božidara Violića. Drama je u proširenoj varijanti (sa 17 slika) tiskana u novosadskom časopisu Scena 1984. Slijedile su Viđenje Isusa Krista u kasarni V.P. 2507 (Pozorište Boško Buha, Beograd, 1985; Nove groteskne tragedije, 1988), Arheološka iskapanja kod sela Dilj (Prolog, 1981), Anera (Prolog, 1983; Kazalište Marina Držića Dubrovnik 1984), Hidrocentrala u Suhom Dolu (Prolog/teorija/tekstovi, 1985; Mestno gledališče, Ljubljana 1985), Veliki manevri u tijesnim ulicama (Scena, Novi Sad 1990; Gradsko kazalište Komedija, 1990) te neobjavljeni Julije Cezar praizveden u HNK u Splitu 1995. Četiri jednočinke zajedničkog naziva Kratki kurs dugog propadanja praizvedene su u Dramskom kazalištu Gavella 1991, drama Utvare praizvedna je u HNK u Osijeku u režiji Želimira Oreškovića a drama Nihilist iz Vele Mlake u HNK u Zagrebu 1998. u režiji Joška Juvančića dok je dramu Gnjida u Satiričkom kazalištu Kerempuh postavio Božidar Violić (1999).
Brešanovi dramski tekstovi objavljeni su u četiri knjige (Groteskne tragedije, 1979; Nove groteskne tragedije, 1989; Tri drame, 1993. i Utvare, 1997). Brešan je napisao niz proznih djela, romana i priča (Ptice nebeske, 1990, Ispovijedi nekarakternog čovjeka 1996, Spletke 1997, Pukotine i druge priče 2000, Astaroth, 2001, Kockanje sa sudbinom 2002, Država Božja 2053. iz 2003, Vražja utroba 2004, Tri života Tonija Longina 2005, Gorgone 2006, Katedrala 2007). U suradnji s Krstom Papićem napisao je scenarije ze filmove Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (1973), Izbavitelj (1976), Tajna Nikole Tesle (1980), zatim potpisuje autorstvo scenarija filmova Veljka Bulajića Obećana Zemlja (1986), Donator (1989) i Libertas (2004). Uspješni su bili i scenariji filmova Vinka Brešana Kako je počeo rat na mom otoku (1996), Maršal (2000). Autor je scenarija za televizijske drame Ptice nebeske (1989) i Egzekutor (1991). Najveći hrvatski suvremeni komediograf i pisac živi i radi u Šibeniku. Za književno i kulturno djelovanje nagrađen je mnogim nagradama. Svečana večera u pogrebnom poduzeću je drugo komediografsko djelo koje je na pozornici Zagrebačkoga gradskog kazališta Komedija. Njegova komedija Veliki manevri u tijesnim ulicama s uspjehom je, u režiji Marina Carića, praizvedena u Komediji 1990. (Biografija prema leks. natuknici B. Senkera u: LHP, str. 102-103, Školska knjiga, Zagreb 2000).
Redatelj: Zoran Mužić
Dramaturginja i suradnica redatelja: Lidija Zozoli
Scenograf: Darko Bakliža
Kostimografkinja: Elvira Ulip
Autor glazbe: Igor Karlić
Oblikovatelj svjetla: Anđelko Kos
Inspicijentica: Dijana Dajčić
Šaptačica: Stela Palijan ŽingerlinTehničko vodstvo:
Tomislav Ruszkowski, Romeo Beifuss
Majstor pozornice: Josip Novak
Majstor rasvjete: Anđelko Kos
Rasvjeta: Tomislav Kunić, Igor Šeler
Majstor tona: Nevenko Benšek
Ton: Vlado Puljko
Maskerka: Merima Đikoli
Vlasuljarka: Irena Ružić
Slikarski radovi: Jasminka Begić
Kiparski radovi: Ivica MarinDekor, kostimi i ostala oprema izrađeni u vlastitim radionicama pod vodstvom Viktorije Švende, Antuna Švaljeka i Zvonka Kučinića.
Rekviziteri: Hrvoje Novak, Željko Horvatić
Idejno rješenje plakata i knjižice: Darko Bakliža
Uloge:
Murina, direktor pogrebnog poduzeća Igor Mešin
Mikac, knjigovođa u pogrebnom poduzeću Vinko Kraljević
Jureta, šef grobara Ranko Tihomirović
Grobar Goran Malus
Radnica u pogrebnom poduzeću Nada Abrus
Bajdo, predsjednik Mjesne zajednice i voditelj glazbe Ivica Zadro
Kozlina, generalni direktor hotelskog kompleksa Davor Svedružić
Jovan Lasica, nadri umjetnik Tomislav Martić
Don Felicio Vid Balog
Doktor Zvonimir Zoričić
Mušica Željko Duvnjak
Tica, mjesni ridikul Saša Buneta
Premijera: 19. lipnja 2008.
Trajanje: oko 2 sata sa stankom
Leo Mujić, koreograf autor je zanimljivog suvremenog stila u kojemu spretno kombinira moderan i klasičan baletni izraz,čime je postao autorski zanimljiv za mnoga svjetska baletna kazališta. Koreografirao je baletne predstave za: Berlinski državni balet; Slovensko narodno gledališče u Ljubljani i Mariboru; Akademiju za glazbu i ples u Zürichu; solo za Tamása Nagyja u Nizozemskom nacionalnom baletu u Amsterdamu; solo za Aurelie Dupont u pariškoj nacionalnoj Operi; balet Promijeni me za plesni festival Jacob’s Pillow u Massachusettsu; solo za Davida Hollberga – prvaka newyorškog ABT-a; duet za Drew Jocoby i Rubinalda Pronka; dva cjelovečernja baleta u Augsburgu Traumgekrönt inspiriran poezijom Rainera Marije Rilkea i Orpheus-Saitenschlag; te solo za Friedemanna Vogela u Stuttgarter ballettu. U tokijskom Theatre No napravio je nezavisni baletni projekt s prvacima New National Theater, a za Tokio City Ballet koreografirao je balet Smrt i djevica. U Mađarskome narodnom kazalištu u Pečuhu balet Change back; u Nacionalnom baletu u Györu balet Glass house; u beogradskom Narodnom pozorištu balet u operi Moć sudbine; u novosadskom SNP-u balet Carmina burana Carla Orffa. U riječkom HNK Ivana pl. Zajca premijerno je izveden autorski projekt nastao u suradnji s koreografkinjom Mašom Kolar Pour homme et famme. S Valentinom Turcu na Dubrovačkim ljetnim igrama postavio je autorski projekt Opasne veze u koprodukciji s mariborskim SNG-om i Festivalom Ljubljana. Suradnja s Valentinom Turcu rezultirala je i baletima Carmen (Balet HNK Split), Romeo i Julija (u Latvijskom nacionalnom baletu i u Francuskoj u teatru Metz Metropole).
Rođen u Varaždinu. U djetinjstvu se prvenstveno bavio bejzbolom i igrao za varaždinsku „Vindiju“, a 2012. osnovao je svoj prvi bend s kojim je snimio dva singla na engleskom jeziku, te se počeo sve više okretati glazbi i glumi. Krajem 2013. godine ušao je u bend Groove On s kojim je odradio preko 50 nastupa u Hrvatskoj i Sloveniji. Iste godine nastupao je u mjuziklu „Josip i kričave boje njegovih snova“ redatelja Richarda Monteza, a krajem ljeta 2014. godine u mjuziklu „Les Misérables“. 2014. godine izabran je u tim Jacquesa Houdeka u show programu „The Voice – Najljepši glas Hrvatske“, te je s Jacquesom i Oliverom Dragojevićem nastupio u Lisinskom. Krajem 2015. godine postao je član gig/event benda The Groovebox. 2017. godine izdao je svoja prva tri singla, „Samo ti“, „Osjećaš li“ i „Čujem ti glas“, pod diskografskom kućom Universal Music Hrvatska. Ostvario je 12 nastupa u 10 dana Špancirfesta u sklopu dva benda, kao solo izvođač, te kao dio mjuzikla „Chicago“ koji je složen kao glazbeno-plesni performans u kojem je igrao ulogu Billyja Flynna. Krajem 2018. godine igrao je glavnu ulogu u mjuziklu „Glazba srca mog“ koji je premijerno izveden u studenom u varaždinskom HNK. U prosincu iste godine izdao je pjesmu „Božić je“ u suradnji s Laurom Mjedom.
Rođen u Zagrebu 15. 1. 1998. godine. Nakon završene osnovne glazbene škole nastavlja učiti klavir u Groove Sound & Music glazbenoj školi u Zagrebu. 2017. godine završio je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, smjer Fotografski dizajner. Nastupao je i osvojio nagradu kao jedan od predstavnika hrvatskih blues snaga u Memphisu na International Blues festivalu, a 2018. godine sudjelovao je u finalu RTL-ovog showa “Zvijezde”. Klavijaturist je grupe “Kojoti”, a osnovao je i vlastiti bend “Magnar” s kojim je izbacio singl 2019. godine.
Igor Drvenkar, pjevač i producent, rođen je u Koprivnici 22. 5. 1991. godine. Od 2009. godine živi u Zagrebu gdje se glazbeno educira i aktivno nastupa. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja počeo se profesionalno baviti glazbom i autorskim radom, te sudjelovanjem na festivalima. 2012. godine vokalno se usavršavao kod profesora Marijana Huljića, a 2013. na Rock Akademiji završio je tonsko snimanje i produkciju kod profesora Mire Murivrana. Iste je godine na festivalu „Pjesme Podravine i Podravlja“ nagrađen kao najbolji kantautor te potpisao suradnju s glazbenom kućom Kviskoton i izbacio svoj prvi solistički album. Ujedno se i po prvi puta pojavljuje u kazalištu, u ulozi Poncija Pilata u mjuziklu „Uskrsli“ Danielea Riccija, u režiji Roberta Boškovića i Marka Cindrića. 2014. godine na dječjem festivalu „Kukuriček“ nagrađen je za najbolji aranžman, a narednih se godina počinje aktivnije baviti samim skladanjem i produkcijom. 2015. godine pjevao je u mjuziklu „Legenda Ružice grada“ u režiji Roberta Boškovića. Skladao je, aranžirao i producirao glazbu za predstave „Trešnjalot“ i „Karlo i Djed“. 2017. godine nastupao je na izložbi „Tesla – Mind from the Future“ u koncertnoj izvedbi rock opere „Tesla“ autora Andreja Kljakovića i Lina G. Roche. Nastupao je u 3. sezoni HRT-ove glazbene emisije „A strana“. Glavni je vokal grupe GEA s kojom aktivno izbacuje autorske singlove u izdanju Croatia Recordsa, te nastupa diljem Hrvatske.
Siniša Štork rodio se 21. svibnja 1966. u Derventi. Solo pjevanje je upisao 1987. na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, gdje je diplomirao 1991. u klasi prof. Blanke Kurpjel Danon i prof. Paše Gackić. Nastavio se usavršavati te 1996. upisuje Akademie fűr Musik und Darstellende Kunstu Beču, studij opernih uloga, kod profesora Kurta Malma, Uwea Theimera, Franza Donnera Helene Kruso, gdje je diplomirao 2000. godine.
Rođen 1985. godine u Rijeci. Prvi je put javno nastupio sa 6 godina i ubrzo je nakon toga s bratom i prijateljima osnovao dječji bend „3+1“ i ostvario nastupe diljem Hrvatske, kao i u show emisijama nacionalnih televizija („Turbo Limach Show“). S 10 godina nastupa u pulskom amfiteatru pred 10.000 gledatelja. Nastavio je nastupati na televizijskim emisijama i show programima („Ples sa zvijezdama“, „Zvijezde pjevaju“), uključujući i onaj na hrvatskom izboru za pjesmu Eurovizije, te je na brojnim festivalima izvodio vlastite skladbe i osvajao nagrade publike i struke za umjetnički dojam i interpretaciju. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja pohađao je glazbenu školu Ivana Matetića Ronjgova gdje je maturirao 2003. godine, a 2009. godine diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Zabilježio je nastupe na pozornicama diljem Hrvatske i regije, kao i na brojnim glazbenim emisijama (“Story Supernova”, “Hrvatski idol”, “Showtime”, “The Voice – Najljepši glas Hrvatske”) te u dvije sezone showa “Supertalent”, a 2010. godine postaje i polufinalist showa. 2011. godine postao je dio ansambla mjuzikla „Footloose“ u režiji Igora Barberića. Završio je Musical Class Intensive u segmentu pjevanja, plesa, glume i izvedbene umjetnosti u školi pjevanja „Husar & Tomčić“, te je dvije sezone bio dijelom edukacije za mjuzikl. Nastupao je i u mjuziklu „Pacijenti“ Igora Barberića, Tončija Huljića i Mire Gavrana, a 2018. godine bio je član ansambla mjuzikla „Alphonsine“ Veseljka Barešića u kazalištu „Komedija“. Uz Juditu Franković igra više uloga u predstavi „ROOM No. 13“ u suradnji „DANCE COMPANY &M“ i Judite Franković.
Rođen je u Kikindi u Vojvodini. S devet se godina počeo baviti baletom i prvi put stao na scenu, kada je otkrio ljubav prema kazalištu i umjetnosti. Nastavio se baviti klasičnim baletom sljedećih 8 godina, a potom je prešao na suvremeni. Nakon godinu dana bavljenja istim otišao je i na prvo natjecanje: na međunarodnom natjecanju u Rumunjskoj osvojio je prvo mjesto u kategoriji suvremenog plesa i titulu prvaka 2015.-2016. godine. U Kikindi je sudjelovao u mnogobrojnim mjuziklima i baletnim koncertima („Moulin Rouge“, „Le magazine de suicide“), te surađivao s udruženjem „Kancelarija za mlade“. 2016. godine preselio se u Zagreb kako bi stekao što više iskustava vezanih uz ples, pjevanje i glumu. Kao polaznik Škole za mjuzikle „Husar & Tomčić“ učestvovao je u produkciji „Cesta“, izvedenoj u kazalištu „Komedija“.
Rođen 28. 9. 1993. u Zagrebu. Pohađao je školu pjevanja „Husar & Tomčić“ gdje je dobio i svoju prvu glavnu mušku ulogu u mjuziklu amaterske produkcije, odigranom u kazalištu „Komedija“. Potom se pridružio ansamblu „Kolbe“ s kojim je u duhovnom rock-mjuziklu „Uskrsli“ u režiji Roberta Boškovića i Marka Cindrića ostvario ulogu Jude. S istim je ansamblom u projektu „Život za život“ igrao glavnu mušku ulogu i gostovao u mnogim gradovima diljem Hrvatske, a između ostalog i u HNK Zagreb, HNK Varaždin i Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku. 2017. godine natjecao se u RTL-ovom glazbenom showu „Zvijezde“ i ušao u top 20 natjecatelja. Iste je godine u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara imao priliku glumiti u Krležinim „Gospodi Glembajevima“, pod redateljskom palicom Zlatka Svibena.
Rođen je 8. 8. 1985. godine u Zagrebu. Ozbiljnije se počeo baviti glazbom 2004. godine kada je na Rock akademiji u Zagrebu upisao satove klavira kod prof. Berislava Arlavija i solfeggio kod prof. Tihomira Petrovića. Kao klavijaturist redovito je nastupao u školskim produkcijama i godišnjim koncertima u zagrebačkom klubu Sax!. 2006. godine upisao je solo pjevanje kod prof. Maje Jakoliš, te počeo nastupati i kao vokal. 2007. i 2008. godine kao klavijaturist sudjelovao je u školskom projektu D.I.S.C.O show u formi mjuzikla pod dirigentskom palicom Igora Tatarevića. Od 2007. do 2015. godine bio je glavni vokal i klavijaturist zagrebačkog reggae cover benda One Dread, s kojim je nastupao u Hrvatskoj i inozemstvu. 2008. godine upisao je satove pjevanja kod prof. Mirele Brnetić u Vokalnom studiju Bacchabundus, te dvije godine kasnije nastupa na „Tribute to Queen“ koncertu u zagrebačkom klubu KSET. 2011. godine u HNK Varaždin igrao je ulogu Cherubina u rock operi „Hocus Pocus“ Igora Tatarevića u suradnji s Ivicom Krajačem. 2013. i 2014. godine pjeva u ansamblu i igra ulogu glasnika u mjuziklu „Antigona“ Trpimira Jerkovića u CKT Trešnjevka. 2017. godine ušao je u top 60 natjecatelja RTL-ovog showa „Zvijezde“, a u „SuperTalentu“ NoveTV nastupio je u polufinalu. Od 2018. godine usavršava vokalnu tehniku kod prof. Kristine Beck Kukavčić te nastupa u akustičnoj varijanti po zagrebačkim barovima, a preko ljeta i na moru.
JACQUES HOUDEK (rođen 14. travnja 1981. u Zagrebu) najbolji je hrvatski vokal mlade generacije,
Darija Auguštan (Zagreb, 1996.) studentica je pete godine solo pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Snježane Bujanović – Stanislav. Pjevačko obrazovanje započela je u Glazbenoj školi Pavla Markovca u Zagrebu u klasi prof. Nataše Šurine.
Godine 2011. upisuje studij dirigiranja na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u klasi prof. Uroša Lajovica. U lipnju 2016. stekao je zvanje magistra muzike (mag. mus) u klasi prof. Mladena Tarbuka. U bitna dirigentska ostvarenja ubraja suradnje sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije, Zagrebačkim solistima, HNK u Osijeku, Zagrebačkom filharmonijom (u sklopu diplomskog koncerta), opernim ansamblom HNK u Zagrebu (W. A. Mozart: Figarov pir, prilikom premjernih izvedbi asistent dirigenta a nakon toga i dirigent, u sklopu diplomskog koncerta), Ansamblom Gradskog kazališta Komedija Zagreb, Festivalskim orkestrom Samoborskih glazbenih večeri, Hrvatskim komornim orkestrom, Zagrebačkim orkestrom mladih i dr. Od 2016. godine angažiran je kao profesor dirigiranja i gudačkog orkestra na međunarodnom seminaru Youngmasters u Samoboru. Sudjelovao je u suradnji Muzičke akademije i kazališta Mala scena u kojoj je dirigirao operetu Ivana pl. Zajca Momci na brod. Za taj je projekt akademske godine 2014./2015. primio Rektorovu nagradu. U listopada 2016. bio je zaposlen kao zborovođa u HNK Osijek , te je s tim ansamblom pripremao opere (G. Puccini: Tosca, G. Verdi: Trubadur, V. Bellini: Norma, V. Lisinski: Porin, I. pl. Zajc: Nikola Šubić Zrinjski), zatim operetu E. Kalamana Die Bajadere, mjuzikl R. Rodgersa Moje pjesme moji snovi, te samostalni zborski koncert s kompozicijama iz ruskog romantizma (Rahmanjinov: Vespers Op. 37, Čajkovski, Sviridov, Shnittke). U prosincu 2018. godine ravnao je novogodišnjim koncertom HNK u Osijeku. Za vrijeme rada u Osijeku paralelno je vršio dužnost naslovnog asistenta na odjelu za glazbenu pedagogiju na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, a od siječnja 2018. zaposlen je u Gradskom kazalištu Komedija Zagreb gdje je dirigirao mjuzikle Byron, Jalta, Jalta, Jesus Christ Superstar te komediju Zaljubljeni Shakespeare.
Lucija Jelušić rođena je 09. 11. 1995. godine u Zagrebu. Osnovnu glazbenu školu završila je u Pregradi, nakon čega odlazi u Zagreb upisuje gimnaziju te paralelno pohađa Glazbeno Učilište Elly Bašić – teoretski smjer i Glazbenu školu Pavla Markovca – smjer solo pjevanje u klasi prof. Nataše Šurine.
Kristina Habuš rođena je 26.3. 1978 godine. Učila je solo pjevanje u klasi Lidije Horvat Dunjko na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli. Trenutno se usavršava kod vokalnog pedagoga Ire Siffa te na vokalnim master classevima kod Liore Mauer i Lucy Arner.
Diplomirala je solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi red. prof. Cynhtie Hansell Bakić. 2018. završila je specijalizirani magisterij—smjer opera na Sveučilištu u Bernu u klasi prof. Christiana Hilza. Trenutno se usavršava u vokalnom studiju McCray s profesoricom Prizrenkom McCray. Profesionalni pjevački debi ostvarila je u Mozartovoj operi „Mitridate, re di Ponto“ kao Arbate u Theater Orchester Biel Solothurn u Bielu, Švicarska, dok je svoje prve profesionalne kazališne korake napravila već u dobi od 5 godina u produkciji opere „Madame Butterfly“ u Hrvatskom nacionalnom kazalištu u Zagrebu. Od tada, ostvarila je 13 uloga kao glumica u profesionalnim produkcijama, od čega se posebno ističe glumačko ostvarenje u predstavi „Sunce djever i Neva Nevičica“ za koje je nagrađena mnogim nagradama, uključujući i Nagradu hrvatskog glumišta. Ostvarila je i 3 filmske uloge, niz uloga u sinkroniziranim filmovima te šest opernih uloga. Od 2019. godine umjetnička je ravnateljica kazališta Mala scena gdje je producirala pet produkcija, a autorica je i predstave „Leptirove pjesme“, prve hrvatske interdisciplinarne predstave koja spaja operu i suvremeni ples. U 2022. godini nagrađena je na 8. FEDU Festivalu u Sarajevu za ulogu pripovjedačice u predstavi „Velika tvornica riječi“. Kao pjevačica osvojila je nekoliko nagrada, uključujući i nagradu za najbolji ženski vokal na natjecanju Silk Road & Young Dreams u Pekingu, Kina. Osim toga, tijekom prve godine Covid-19 pandemije, producirala je, vodila i kreirala program Mala scena online koji je uključivao niz online predstava, radionica, predavanja i umjetničkih čitanja priča i bajki za djecu.
Rođen je u Koprivnici 1991. godine. Nakon završene srednje škole u Đurđevcu počeo se aktivnije baviti glazbom i pjevanjem. Od 2012. do 2015. vokalno se usavršavao kod profesora Marijana Huljića. Nastupao je na raznim festivalima, te je 2012. na festivalu Pjesme Podravine i Podravlja u Pitomači nagrađen za najboljeg mladog kantautora. 2013. na Rock Akademiji završio je tonsko snimanje i produkciju kod profesora Mire Murivrana. 2014. u koprodukciji kazališta Komedija i ansambla Kolbe utjelovljuje Poncija Pilata u mjuziklu „Uskrsli“ Danielea Riccija, a 2015. godine pjevao je u mjuziklu „Legenda Ružice grada“. Skladao je, aranžirao i producirao glazbu za predstave „Trešnjalot“ i „Karlo i Djed“. Od 2015. do 2022. frontmen je grupe GEA s kojom je snimio autorski album u izdanju Croatia Recordsa. Od 2018. nastupa u HRT-ovoj glazbenoj emisiji „A strana“. U Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija igrao je Pilata u rock-operi „Jesus Christ Superstar“ (2019.), a iste je godine pokrenuo i glazbeni studio. 2020. godine organizirao je nastupe glazbenika u virtualnoj stvarnosti i prostorno dizajniranom zvuku. Trenutno kao solo izvođač nastupa, snima i objavljuje vlastite autorske radove.
Rođen u Varaždinu. U djetinjstvu se prvenstveno bavio bejzbolom i igrao za varaždinsku „Vindiju“, a 2012. osnovao je svoj prvi bend s kojim je snimio dva singla na engleskom jeziku, te se počeo sve više okretati glazbi i glumi. Krajem 2013. godine ušao je u bend Groove On s kojim je odradio preko 50 nastupa u Hrvatskoj i Sloveniji. Iste godine nastupao je u mjuziklu „Josip i kričave boje njegovih snova“ redatelja Richarda Monteza, a krajem ljeta 2014. godine u mjuziklu „Les Misérables“. 2014. godine izabran je u tim Jacquesa Houdeka u show programu „The Voice – Najljepši glas Hrvatske“, te je s Jacquesom i Oliverom Dragojevićem nastupio u Lisinskom. Krajem 2015. godine postao je član gig/event benda The Groovebox. 2017. godine izdao je svoja prva tri singla, „Samo ti“, „Osjećaš li“ i „Čujem ti glas“, pod diskografskom kućom Universal Music Hrvatska. Ostvario je 12 nastupa u 10 dana Špancirfesta u sklopu dva benda, kao solo izvođač, te kao dio mjuzikla „Chicago“ koji je složen kao glazbeno-plesni performans u kojem je igrao ulogu Billyja Flynna. Krajem 2018. godine igrao je glavnu ulogu u mjuziklu „Glazba srca mog“ koji je premijerno izveden u studenom u varaždinskom HNK. U prosincu iste godine izdao je pjesmu „Božić je“ u suradnji s Laurom Mjedom. U Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija igrao je Jesusa i Simona u rock-operi „Jesus Christ Superstar“ (2019.). Trenutno radi kao radijski voditelj.
Rođen je 1986. godine. Nakon završene Klasične gimnazije u Zagrebu i Glazbene škole „Vatroslav Lisinski“ (smjer gitara), 2009. diplomirao je glumu i lutkarstvo na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Pojavljivao se u brojnim reklamama, serijama, kratkometražnim i dugometražnim filmovima, te nastupao u brojnim predstavama raznih produkcija. Glumio je glavne muške uloge u dramskim serijama „Ruža vjetrova“ (RTL) i „Zlatni dvori“ (Nova TV), a 2018. bio je kandidat zabavnog showa „Tvoje lice zvuči poznato (Nova TV). Bavio se i sinkronizacijom dječjeg programa HRT-a. U Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija ostvario je ulogu u mjuziklu „Mamma Mia!“.
Rođen 1999. u Zagrebu. Prva glumačka iskustva stekao je pod mentorstvima Petre Radin u Tvornici lutaka i Irene Kolar Vudrag u ZKM-u. U Školi za grafiku, dizajn i medijsku produkciju u Zagrebu završio je smjer Medijski tehničar. Klasično osnovno glazbeno obrazovanje stekao je u Glazbenoj školi Pavla Markovca, smjer klavir, a dvije je godine učio blues, jazz, rock i pop u Groove Music School. Četiri godine pohađao je i nastupao u produkcijama škole pjevanja Husar&Tomčić, dok je s raznim bendovima pjevao i svirao u mnogobrojnim zagrebačkim klubovima. Sa svojom obitelji nastupao je u raznim televizijskim emisijama, kao i na dva koncerta „Božić u Ciboni“, te na koncertu povodom 50. obljetnice albuma „Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band“ grupe the Beatles u koncertnoj dvorani Lisinski. Završio je preddiplomski studij glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku gdje je sa svojom klasom sudjelovao na raznim projektima, među kojima su i dva vodvilja Georgesa Feydeaua (glavna uloga u vodvilju „Hortenzija je rekla ‘Baš mi se fućka’“). Ulogom LeFoua u Ljepotici i zvijeri (2022.) započela je njegova suradnja s Kazalištem Komedija.
Andy Jelčić prevoditelj je u trokutu hrvatski-engleski-njemački jezik, pisac, književni komentator i publicist. Preveo je brojna klasična i suvremena književna djela – prozu, poeziju i dramu (Shakespeare, Musil, Doderer, Sebald, Canetti, Perutz, Burnside, Habermas, Fitzgerald, Murakami
Krešimir Dolenčić hrvatski je kazališni redatelj. Rođen 1962., odrastao i školovan u Zagrebu. Predstave počinje raditi na prvoj godini Akademije za kazalište, film i televiziju. Kako tada, tako i danas. Režirao je na svim otvorenim i zatvorenim pozornicama Hrvatske, festivalima, kazalištima, otocima, stadionima, na zemlji u vodi i u zraku. Režirao je dramske i operne predstave u Velikoj Britaniji, Sloveniji, Njemačkoj, SAD-u, Omanu i Kini. Neke od njih na repertoarima su nacionalnih kuća već nekoliko desetljeća. Autor je i redatelj preko stotinu i pedeset scenarija velikih svečanosti, koncerata, televizijskih i sportskih priredbi, manifestacija u zemlji i inozemstvu.
Ana Tonković Dolenčić rođena je u Zagrebu 1974. godine. U Zagrebu je završila Klasičnu gimnaziju i diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti, smjer dramaturgija. Kao dramaturginja, autorica ili koautorica radila je u većini hrvatskih kazališta i kazališnih festivala, a neke od tih predstava dobitnice su značajnih nagrada struke i publike. Od 60-ak kazališnih predstava na kojima je radila, među kojima su mnogi klasici svjetske i domaće dramske književnosti, 18 je izvedenih originalnih dramskih tekstova i 20 dramatizacija. Na Hrvatskoj televiziji surađivala je kao scenaristica i novinar urednik Hrvatskoga radija. Od 2000. do 2012. bila je članica Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika, od 2012. do 2016. bila je zaposlena kao dramaturg u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, a trenutno kao dramaturg radi u Zagrebačkom kazalištu lutaka. Autorica je zbirke adaptacija i dramatizacija Prepričavanja objavljene 2008. godine u nakladi VBZ.
Rođena je 1992. u Zagrebu. 2007. godine upisala je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu te stekla zvanje tekstilnog i modnog dizajnera. Godine 2011. upisuje preddiplomski studij na Tekstilnotehnološkom fakultetu u Zagrebu, smjer tekstilni i modni dizajn. Godine 2017. nakon položenog završnog rada pod mentorstvom renomirane slikarice Pauline Jazvić stječe zvanje inženjera tekstilnog i modnog dizajna te upisuje diplomski studij na istom fakultetu, smjer kostimografija. Tijekom diplomskog studija kostimografije bila je student renomiranih kostimografkinja Barbare Bourek i Ivane Bakal pod čijim je mentorstvom sudjelovala u tri projekta ovjenčanim Rektorovim nagradama. 2019. godine u studentskoj suradnji s Akademijom dramskih umjetnosti u Zagrebu upoznaje Krešimira Dolenčinća, koji zapaža njezin rad, te već iduće godine započinje njihova česta profesionalna suradnja. Kao profesionalni kostimograf debitirala je u njegovim predstavama Majstori (Ana Tonković Dolenčić) u Kazalištu Moruzgva i Cigle Svete Elizabete (Vid Balog) u HNK-u u Varaždinu. Iste godine surađuje s Ivanom Leom Lemom i Ecijom Ojdanić na nagrađivanoj monodrami Vla Vla Vlajland Cabaret. 2021. godine ponovno surađuje s Dolenčićem na predstavi Matijaš Grabancijaš Dijak koja je iste godine dobila tri Nagrade hrvatskog glumišta. Kao vanjski suradnik kostimograf sudjelovala je na osam projekata Akademije dramske umjetnosti, u glumačkoj klasi Krešimira Dolenčića. U svojoj karijeri aktivno se bavi ilustracijom, a njene je radove objavila agencija Capsules Book u izdanju svog omnibusa za 2019. godinu.
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radi kao samostalna umjetnica na
Ivan Josip Skender (Varaždin, 1981.), skladatelj i dirigent, svestrani je glazbenik vrlo širokog spektra djelovanja. Upisuje studij kompozicije 1997. godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Željka Brkanovića kao najmlađi student kompozicije u povijesti Akademije, a 1999. i paralelni studij dirigiranja u klasi prof. Vjekoslava Šuteja te se kasnije usavršava na postdiplomskom studiju u Beču kod Uroša Lajovica te brojnim seminarima i radionicama iz kompozicije (Michael Jarell, Joszef Soproni) i dirigiranja (Klaus Arp, Bertrand de Billy, Zubin Mehta i dr). U njegovu širokom i svestranom opusu nalazi se glazba za soliste, komorne ansamble, orkestre, zborove, glazba za kazališne predstave, mjuzikl, opera Šuma Striborova (sa svojih 27 izvedbi nadaleko najizvođenija bienalska opera). Kao dirigent surađivao je s brojnim hrvatskim i stranim ansamblima, a od 2012. stalni je dirigent ansambla Cantus. Od 2005. do 2019. bio je zaposlen u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu kao zborovođa i dirigent. Bio je i vršitelj dužnosti direktora Opere HNK-a u sezoni 2013./2014. Od 2009. je na Muzičkoj
Rođen je 1963. godine u Rijeci. Diplomirao je dizajn svjetla, video i kazališne projekcije na MAPA-i (Moving Academy for Performing Arts Amsterdam) u klasi Idea Van Heiningena. Za istu akademiju predavao je na radionicama u Bukureštu, Berlinu, Bratislavi i Pragu. Oblikovao je svjetlo za preko 300 predstava u Hrvatskoj i inozemstvu. U mnogim predstavama potpisuje i scenografiju. S Krešimirom Dolenčićem postavlja u Pekingu najveću svjetsku produkciju Verdijeve Aide, osvijetlivši je s više od 3200 rasvjetnih tijela. U Omanu radi oblikovanje svjetla za otvaranje i zatvaranje drugih Azijskih igara na pijesku. U mnoga naša kazališta svojim je predstavama uveo automatsku rasvjetu, koja je sada u stalnom postavu rasvjetnog parka. U HNK-u u Zagrebu i Rijeci te SNP-u Novi Sad projektirao je novi način vješanja lateralne rasvjete, da se postigne bolja kvaliteta bočnog svjetla te lakša komunikacija glumaca sa scenom. Svira gitaru u reafirmiranoj riječkoj kultnoj grupi Paraf. Član je Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske. Dobitnik je brojnih strukovnih nagrada, između ostalog Nagrade hrvatskog glumišta, Marulićevih Dana, Festivala malih scena, PIF-a, SLUK-a, Assitej-a… Od 1996. djeluje kao slobodni umjetnik, a od 2009. predaje na Akademiji
Rođen u Osijeku 1976. Prve plesne korake započeo u KUD-u Srđan
Josipa Bilić (Zagreb, 1997.) ostvarila je svoj profesionalni operni debi kao stipendistica Opere HNK u Zagrebu gdje je od 2019. godine nastupila u ulozi Papagene, Mozartove Čarobne frule, u ulozi Amora, Gluckovog Orfeja i Euridike, u ulozi Ines, Verdijevog Trubadura, u ulozi Glas s neba, Verdijevog Don Carla, te kao Čobanče u Gotovčevoj operi Ero s onoga svijeta.
Filip Sertić rođen je 1991. u Zagrebu. Završio je Fakultet političkih znanosti i potom glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Nakon studija radio je u Kazalištu Kerempuh (Šest likova traži autora u režiji Olivera Frljića i Samoubojica u režiji Vite Taufera). Istovremeno radi na filmu i televiziji. Prva televizijska uloga bila mu je ona Darka Rundeka u seriji Crno Bijeli Svijet. Ostvario je i uloge u serijama Blago Nama i Nemoj nikome reći te filmovima Posljednji Srbin u Hrvatskoj i Za ona dobra stara vremena.