Nikolaj Vasiljevič Gogolj: REVIZOR, komedija
Prijevod: Zlatko Crnković
Dramaturška obrada teksta: Dražen Ferenčina
Redatelj: Dražen Ferenčina
Scenograf: Miljenko Sekulić
Kostimografkinja: Marita Ćopo
Autor glazbe: Mate Matišić
Scenski pokret: Rajko Pavlić
Osobe:
Anton A. S. Dmuhanovski, upravitelj grada: Damir Lončar
Ana Andrejevna, njegova žena: Dubravka Ostojić
Marija Antonovna, njegova kći: Nina Kaić Madić / Ana Magud
Luka L. Hlopov, školski nadzornik: Davor Svedružić
Amos F. Lj. Tjapkin, sudac: Goran Malus
Artemij F. Zemljanika, kurator dobrotvornih ustanova: Ivica Zadro
Ivan K. Špekin, upravitelj poštanske stanice: Igor Mešin
Petar I. Dopčinski, mjesni vlastelin: Saša Buneta
Petar I. Bopčinski, mjesni vlastelin: Vanja Ćirić
Ivan A. Hlestakov, službenik iz Sankt Peterburga: Filip Juričić
Osip, njegov sluga: Ivan Magud
Stjepan I. Uhovjortov: Ljubo Zečević
Abdulin, trgovac: Dražen Bratulić
Sluga u hotelu: Marija Borić
Svečana premijera: 20. listopada 2017.
Cijena: 50,00 i 70,00 kn
Nagrade: 2017. nagrada za najbolju predstavu u cjelini na “VI. Bobijevim danima smijeha”
Drama Revizor, N. V. Gogolja, bez sumnje spada među najpoznatije i najbolje društvene komedije; bavi se ljudskim naravima i negativnim pojavama, ali je i komedija karaktera i situacije, jer moralna iskrivljenost, naopake društvene vrijednosti, licemjerje i beskičmenjaštvo su vječni. Ismijavanje društvenog stanja i ljudske naravi je tema koja je uzeta iz društvene stvarnosti carske Rusije u prvoj polovini 19. stoljeća. Ideja komedije sadržana je u jednoj izjavi samog Gogolja: “U Revizoru sam nakanio skupiti na jednu hrpu sve ružno u Rusiji koje sam tada poznavao, sve nepravde koje se čine na onim mjestima i u onim prilikama u kojima se od čovjeka traži najviše pravednosti i u isti se mah svemu narugati.”
Radnja se događa se u dalekoj provinciji u kojoj vladaju nered i korupcija. U takvoj sredini pojavu kicoškog besposlenjaka i blefera Hlestakova mještani zbog gluposti i straha zamjenjuju za državnog revizora. Konstantni nesporazumi, koji se temelje na pogrešnom razumjevanju stvarnosti čine da pravog revizora uopće ne upoznamo. Umjesto toga caruje lažna i potkupljiva institucija revizorstva prikazana kao zbilja preplašenih činovnika. Grijesi su tako rodili strah, taj pak izmišljenog revizora. Revizor je i dalje slika birokratskoga mentaliteta i njegovih žrtava – korupcija, mito, zloporaba položaja i moći sinonim su ne samo nekadašnjega nego i našega doba.
[supsystic-gallery id=14 position=center]
Gogolj, Nikolaj Vasiljevič
ruski književnik ukrajinskog podrijetla
( 1. IV. 1809. – 4. III. 1852.)
Gogoljeva se karijera često uspoređuje s meteorom: iznenada se pojavio, zabljesnuo svojim sjajem, te se jednakom brzinom ugasio i zauvijek promijenio izgled okoline i pejzaža na mjestu svog udara. Sličnom se metaforom opisuje i njegovo najveće dramsko djelo “Revizor” (1836. g.), koje se smatra krunom njegova dramatičarskog opusa. Pojedini dramaturški, pa i stilski postupci Gogolja komediografa postali su sastavni dio europskog kazališta.
Često citiran iskaz kako »smo svi izišli iz Gogoljeve Kabanice«, pripisan F. M. Dostojevskomu, postao je dijelom mitologije ruskog realizma. Ruska je moderna revidirala gledišta i prihvaćala Gogolja kao pisca groteskne fantastike, majstora ruskog jezika i stila, ne zanemarujući ga ni kao satiričara.
Pripovjedač, romanopisac, komediograf, državni činovnik u Sankt Peterburgu, Puškinov suradnik u časopisu „Sovremennik”. Stil prvih novela (Nevski prospekt) stavljala je Gogolja u red pisaca »naturalne škole« 1840-ih, iz koje se rodio ruski realizam, pa ga je osobito cijenio Bjelinski, a poslije je i Černiševski pisao o Gogoljevu razdoblju ruske književnosti, videći u njemu ponajprije društvenog kritičara.
Od 1836. do 1848. boravio je pretežno u inozemstvu (Italija, Njemačka, Francuska), a 1842. objavio je prvi dio romana „Mrtve duše“. Približavao se slavjanofilima, a nevjerica u vlastitu darovitost, osjećaj krivnje nakon objave naglašeno društveno-kritičkih tekstova i religiozno-mistična razmišljanja obilježili su njegov kasniji život. Hodočastio je u Jeruzalem, odrekao se prijašnjih tekstova, spalio drugi dio Mrtvih duša, branio pravoslavlje i samodržavlje u knjizi „Odabrana mjesta iz dopisivanja s prijateljima“ (1847. g.), na koje je oštro reagirao kritičar V. G. Bjelinski u Pismu Gogolju. Negodovanje dijela javnosti prisililo ga je da objavi „Autorovu ispovijed“. Od 1848. boravio je stalno u Rusiji (Sankt Peterburg, Odesa, Moskva). U početku je tematski vezan uz ukrajinski zavičaj, a stilski i uz njemačke romantičare (E. Th. Hoffmann). Pisac je ukrajinskih sela, idilična krajolika, seoskih običaja i praznovjerja. Vješto je povezivao zbilju s usmenom predajom i fantastikom, zgode zbiljskoga života prožimao »strašnim pričama«, smiješno sa žalosnim. Njegova je Ukrajina vedra, gdjekad raskalašena, priprosta, sva u šarenilu, pjesmi, plesu i obilatu jelu. Krajolik je također šaren, mjestimice hiperboličan. Takav je tonalitet ponajprije očigledan u zbirci „Večeri na majuru kraj Dikanjke“ (1831. – 1832.) , ali se mijenja već u zbirkama „Arabeske“ i „Mirgorod“ (1835.). U taj opus pripada cijeli povijesni roman Taras Bul’ba, s temom borbe zaporoških Kozaka protiv poljske vlastele i s naglascima na strogim običajima, surovu poimanju časti, ali i vjernosti pravoslavlju i Rusiji. Zasigurno je u svojoj fantastici najtjeskobnija pripovijest Vij, ali je ona ipak oslonjena na zbiljski lik kijevskog sjemeništarca. U novelama Starinska vlastela i Pripovijest o tome kako su se posvadili Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič odustao je od razvijene fabule, pričajući o bezvrijednom životu sitne vlastele, pa je u njima već očigledna sklonost satiri. U Petrogradskim pripovijestima pretežno je riječ o činovničkoj bijedi, ali i u njima satiru smjenjuje čuvstvo, zbilju fantastika, prevladava groteska (Nos, 1836.; Luđakovi zapisi, Kabanica, 1842.). Niz manjih komedija, Odlikovanje Vladimira trećeg reda, Ženidba, 1835. g., Kockari,1836. g. okrunjen je Revizorom, 1836. g. u kojoj je događajima oko lika lažnoga posjetitelja iz središnjice, Hlestakova, ismijana mjesna vlast. Od kritike se branio time da »nije krivo zrcalo ako je kriva njuška« i »skupljao je na gomilu sve što ne valja“. Radnja se događa u dalekoj provinciji u kojoj vladaju nered i korupcija. U takvoj sredini pojavu kicoškog besposlenjaka i blefera Hlestakova mještani zbog gluposti i straha zamjenjuju za državnog revizora. Konstantni nesporazumi, koji se temelje na pogrešnom razumijevanju stvarnosti, čine da pravog revizora uopće ne upoznamo. Umjesto toga caruje lažna i potkupljiva institucija revizorstva prikazana kao zbilja preplašenih činovnika. Grijesi su tako rodili strah, a strah izmišljenog revizora. Revizor je i dalje slika birokratskoga mentaliteta i njegovih žrtava – korupcija, mito, zloporaba položaja i moći sinonim su ne samo nekadašnjega nego i našega doba.
Drama Revizor bez sumnje se ubraja među najpoznatije i najbolje društvene komedije; bavi se ljudskim naravima i negativnim pojavama, ali je i komedija karaktera i situacije, jer su moralna iskrivljenost, naopake društvene vrijednosti, licemjerje i beskičmenjaštvo vječni. Ismijavanje društvenog stanja i ljudske naravi tema je koja je uzeta iz društvene stvarnosti carske Rusije u prvoj polovini 19. stoljeća. Ideja komedije sadržana je u jednoj izjavi samog Gogolja: “U Revizoru sam na jednu hrpu nakanio skupiti sve ružno u Rusiji što sam tada poznavao, sve nepravde koje se čine na onim mjestima i u onim prilikama u kojima se od čovjeka traži najviše pravednosti i u isti se mah svemu narugati.”
UPOZORENJE ONIMA KOJI BI HTJELI ODIGRATI “REVIZORA” KAKO TREBA (ulomak)
Prije svega, treba paziti na to da se ne upadne u karikaturu. Ništa ne smije biti pretjerano ili trivijalno, čak ni u najmanjim ulogama. Naprotiv, glumac se mora osobito truditi da bude što skromniji, jednostavniji i na neki način plemenitiji, no što je, zapravo, sam lik kojeg predstavlja. Što će manje glumac misliti o tome kako da nasmije i bude smiješan, to će se više otkrivati ono smiješno u danoj mu ulozi. Smiješno se javlja samo od sebe, baš u onoj ozbiljnosti kojom je svaki od likova zaokupljen svojim brigama. Svi se oni bave svojim poslom zabrinuto, užurbano, čak i sa žarom, kao da se radi o najvažnijoj zadaći njihova života. Samo je gledaocu sa strane vidljiva ništavnost njihovih briga. No, oni se sami uopće ne šale i, isto tako, nimalo ne misle o tome hoće li im se netko smijati. Prije nego uhvati male hirove i male, izvanjske karakteristike zadane uloge, pametan se glumac treba potruditi i shvatiti njezin općeljudski aspekt. Treba prosuditi što je cilj te uloge; kod svakog lika treba prosuditi koja mu je glavna i dominantna preokupacija, ona na koju rasipa svoj život, i koja je stalna tema njegovih misli, vječni čavao što mu sjedi u glavi. Shvativši tu osnovnu preokupaciju, glumac je mora jednakom snagom osjetiti i sam, kako bi misli i namjere koje je preuzeo od lica koje igra, i učinio ih svojima, zadržao tokom cijele izvedbe. O pojedinim scenama i detaljima ne treba se mnogo brinuti. One će proizaći same od sebe sretno i spretno, samo ako ni na trenutak ne izbaci iz glave onaj čavao što je zasjeo u glavu njegova junaka. Sve one pojedinosti i razni mali alati – kojima se uspješno koristi čak i onaj glumac koji zna kako se narugati, i uhvatiti hod i držanje, ali ne i stvoriti ulogu u cjelini – nisu više od boja koje treba staviti tek onda kad je slika već vjerno napravljena i završena. One su haljina i tijelo uloge, a ne njezina duša. Dakle, najprije se treba uhvatiti upravo duše uloge, a ne njezine haljine. …
(N. V. Gogolj, 1836.g. – Prilozi “Revizoru” – prijevod: Dubravka Ostojić)
Ulomak iz pisma N. V. Gogolja netom nakon premijere “Revizora”
Što je zapravo, kad promislimo, Hlestakov? Mladi čovjek, činovnik i, kako kažu, plitak, no utjelovljuje u sebi mnoge osobine koje imaju i ljudi koje svijet ne naziva plitkima. Dati te osobine ljudima koji nisu lišeni, između ostalog, ni vrlina, bio bi grijeh pisca, jer bi ih time izložio općem smijehu. Bolje je da svatko u toj ulozi pronađe djelić sebe, i istodobno se osvrne oko sebe bez bojazni i straha da će netko uprijeti u njega prstom i prozvati ga imenom. Ukratko, taj lik trebao bi sadržavati mnogo toga razbacanoga po ruskim karakterima, koje se ovdje slučajno sjedinilo u jednom liku, kao što vrlo često biva i u životu. Svatko je barem u nekom trenutku, ako ne i u nekoliko trenutaka, bio ili jest Hlestakov, no, prirodno, to samo ne želi priznati; radije će se tome narugati, ali, naravno, samo u koži drugoga, a ne i u vlastitoj. I lukavi gardijski časnik ponekad postane Hlestakov, i državnik ponekad postane Hlestakov, i naš brat, grešni pisac, postane povremeno Hlestakov. Ukratko, rijetko tko ne bude Hlestakov barem jednom u životu – radi se samo o tome da njegov trag lukavo mijenja smjer, pa izgleda kao da i nije njegov.
(N. V. Gogolj, 1836.g. – Pismo /A. S. Puškinu /* netom nakon praizvedbe “Revizora” – prijevod: Dubravka Ostojić)
*(nap.prev.) – pismo je bilo upućeno A.S. Puškinu no nikad nije poslano
Riječ redatelja
Režirao sam mnoge ruske dramatičare i kod svakog me privlači nešto drugo. Čehov nam je savršeno u prvi plan znao podvaliti banalnost i ispraznost naših života i time zamaskirati bogat unutarnji život i tragične sudbine svojih junaka. Čehov i Gogolj, da su živi, vjerojatno bi pisali kao Koljada danas. Nikolaj Koljada beskompromisno raščlanjuje tranzicijsko društvo i čehovljanski je zabrinut za pojedinca, njegovu sudbinu i dušu. Gogolj kojim se trenutno bavimo svakako je jedna od najoriginalnijih pojava u ukrajinskoj i ruskoj književnosti. U sebi kao da je nosio cjelokupnu slavensku tradiciju na kojoj je izgradio svoj osobni književni stil. Njegovom pojavom na literarnoj sceni u Rusiji prestaje razdoblje imitiranja zapadne književnosti, a započinje pravac koji će kritičari poslije nazvati ruskim realizmom, iako se Gogolj nikada nije u potpunosti uklapao ni u jednu od poznatih književnih šablona. Njegov je stil utoliko osobniji što na njega gotovo nitko nije utjecao, a on je ostavio traga na cijelu seriju vrhunskih pisaca, pa i na moderno shvaćanje teatra. Uostalom, “svi smo mi izašli iz Gogoljeve kabanice”. Svima navedenim autorima zajedničko je to što često u prvi plan izvlače male, obične, odbačene i nevažne likove, ali ono zbog čega se s njima najviše volim družiti jest inteligentan humor kojim brane svoje likove od grube stvarnosti njihova i našeg svijeta. Nikolaj Černiševski je rekao da je Gogolj „u nama probudio svijest o nama samima“. Mislim da je to važno za razumijevanje i prepoznavanje Gogolja i onda i sada. Kad se u kazalištu bavim Gogoljem, trudim se pronaći razloge zbog kojih je taj pisac već gotovo dvije stotine godina publici jednako zanimljiv. Očito je da njegovi tekstovi imaju nešto što nas i danas privlači. Komične situacije jednako su smiješne (možda i smješnije) kao i u 19. stoljeću, likovi su prepoznatljivi u svim vremenima, a problemi koji se obrađuju ostaju isti. Gogoljeva sklonost prema preuveličavanju i fantaziji i osjećanje svijeta u kojem ništa nije na svom mjestu govori nam o piscu koji je naš suvremenik.
U povijesti ruske drame Revizor je, između ostaloga, važan po tome što prvi put ulogu glavnoga lika preuzima „fantazmagorična osoba“ – „lažljiva utjelovljena podvala“, kako je sam Gogolj okarakterizirao Hlestakova. Zanimljivo je pritom da Hlestakov ne odabire sam ulogu lažnoga revizora, tj. varalice. Hlestakov je sam po sebi isprazan čovjek. On nikada u životu nije napravio nešto što bi moglo privući bilo čiju pažnju. No snaga sveopćeg straha napravila je iz njega dojmljivo komično lice. Strah, koji je svima zamaglio oči, dao mu je prostora za komičnu ulogu. Dotad prikraćen i onemogućen u svemu, osjetio je priliku i odjednom se promijenio iznenadivši i samoga sebe. Kod njega je sve – iznenađenje i neočekivanost. On leprša kroz komad ne hajući za tim da potpuno shvati komešanje koje je izazvao kao što pohlepno grabi povlastice koje mu sreća nudi. Što se tiče gradonačelnika i upravitelja gradskih institucija, „svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna“. Reviziju često spominjemo i svakodnevno slušamo o njoj, no ne veselimo joj se. Vjerojatno zato jer bi nas njezin rezultat natjerao da se suočimo sami sa sobom. A i pitanje je koliko bi nam se svidio izvještaj te interne revizije. Potvrdilo bi se da je Gogolj u pravu kad kaže: „Kome se smijete? Sebi se smijete!“
Poznato je da Gogolj nije bio zadovoljan praizvedbom svog „Revizora“ i vrlo je oštro kritizirao grozne perike, klaunovsku odjeću i grubo karikiranje u koje su glumci zapali. Gogolj od slabosti svojih suvremenika nije želio praviti veselu bulevarsku igru, nego je htio “staviti na hrpu sve zlo u Rusiji i svemu se narugati”, kako je sam govorio. Stoga je i napisao „Upozorenje onima koji bi htjeli odigrati Revizora kako treba“. Kao i svakom drugom dobrom komadu i Revizoru se može pristupiti na razne načine. Mi smo pokušali zadržati živahnost vodvilja, a da, s druge strane, to ostane ozbiljan komad. Nadam se da smo na taj način uspjeli uloviti potpuni relativizam Gogoljeva i našeg svijeta.
Redateljski pristup Gogolju? Nema tu pravila. Svaka je predstava nova i svaki je put drugačije. Nekad predstava nastane iz jedne rečenice, nekad iz neke slike ili odsviranog tona. Razni su putovi da se iz sveopćeg kaosa pokuša organizirati smisao i da se imaginarni unutrašnji svijet pretvori u vanjski, opipljiv i živ. Ne volim se uvijek isto (redateljski) potpisati i mislim da, na neki način, redatelj svakom predstavom mijenja identitet.
„Revizor“ se svakako ubraja u velike komade koji za svako kazalište predstavljaju izazov u umjetničkom, tehničkom i produkcijskom smislu. Mislim da je stavljanje „Revizora“ na repertoar Komedije odličan potez, najviše zbog izuzetno vrijednog i talentiranog glumačkog ansambla koji može igrati najzahtjevnija djela svjetske i domaće književnosti.
Leo Mujić, koreograf autor je zanimljivog suvremenog stila u kojemu spretno kombinira moderan i klasičan baletni izraz,čime je postao autorski zanimljiv za mnoga svjetska baletna kazališta. Koreografirao je baletne predstave za: Berlinski državni balet; Slovensko narodno gledališče u Ljubljani i Mariboru; Akademiju za glazbu i ples u Zürichu; solo za Tamása Nagyja u Nizozemskom nacionalnom baletu u Amsterdamu; solo za Aurelie Dupont u pariškoj nacionalnoj Operi; balet Promijeni me za plesni festival Jacob’s Pillow u Massachusettsu; solo za Davida Hollberga – prvaka newyorškog ABT-a; duet za Drew Jocoby i Rubinalda Pronka; dva cjelovečernja baleta u Augsburgu Traumgekrönt inspiriran poezijom Rainera Marije Rilkea i Orpheus-Saitenschlag; te solo za Friedemanna Vogela u Stuttgarter ballettu. U tokijskom Theatre No napravio je nezavisni baletni projekt s prvacima New National Theater, a za Tokio City Ballet koreografirao je balet Smrt i djevica. U Mađarskome narodnom kazalištu u Pečuhu balet Change back; u Nacionalnom baletu u Györu balet Glass house; u beogradskom Narodnom pozorištu balet u operi Moć sudbine; u novosadskom SNP-u balet Carmina burana Carla Orffa. U riječkom HNK Ivana pl. Zajca premijerno je izveden autorski projekt nastao u suradnji s koreografkinjom Mašom Kolar Pour homme et famme. S Valentinom Turcu na Dubrovačkim ljetnim igrama postavio je autorski projekt Opasne veze u koprodukciji s mariborskim SNG-om i Festivalom Ljubljana. Suradnja s Valentinom Turcu rezultirala je i baletima Carmen (Balet HNK Split), Romeo i Julija (u Latvijskom nacionalnom baletu i u Francuskoj u teatru Metz Metropole).
Rođen u Varaždinu. U djetinjstvu se prvenstveno bavio bejzbolom i igrao za varaždinsku „Vindiju“, a 2012. osnovao je svoj prvi bend s kojim je snimio dva singla na engleskom jeziku, te se počeo sve više okretati glazbi i glumi. Krajem 2013. godine ušao je u bend Groove On s kojim je odradio preko 50 nastupa u Hrvatskoj i Sloveniji. Iste godine nastupao je u mjuziklu „Josip i kričave boje njegovih snova“ redatelja Richarda Monteza, a krajem ljeta 2014. godine u mjuziklu „Les Misérables“. 2014. godine izabran je u tim Jacquesa Houdeka u show programu „The Voice – Najljepši glas Hrvatske“, te je s Jacquesom i Oliverom Dragojevićem nastupio u Lisinskom. Krajem 2015. godine postao je član gig/event benda The Groovebox. 2017. godine izdao je svoja prva tri singla, „Samo ti“, „Osjećaš li“ i „Čujem ti glas“, pod diskografskom kućom Universal Music Hrvatska. Ostvario je 12 nastupa u 10 dana Špancirfesta u sklopu dva benda, kao solo izvođač, te kao dio mjuzikla „Chicago“ koji je složen kao glazbeno-plesni performans u kojem je igrao ulogu Billyja Flynna. Krajem 2018. godine igrao je glavnu ulogu u mjuziklu „Glazba srca mog“ koji je premijerno izveden u studenom u varaždinskom HNK. U prosincu iste godine izdao je pjesmu „Božić je“ u suradnji s Laurom Mjedom.
Rođen u Zagrebu 15. 1. 1998. godine. Nakon završene osnovne glazbene škole nastavlja učiti klavir u Groove Sound & Music glazbenoj školi u Zagrebu. 2017. godine završio je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, smjer Fotografski dizajner. Nastupao je i osvojio nagradu kao jedan od predstavnika hrvatskih blues snaga u Memphisu na International Blues festivalu, a 2018. godine sudjelovao je u finalu RTL-ovog showa “Zvijezde”. Klavijaturist je grupe “Kojoti”, a osnovao je i vlastiti bend “Magnar” s kojim je izbacio singl 2019. godine.
Igor Drvenkar, pjevač i producent, rođen je u Koprivnici 22. 5. 1991. godine. Od 2009. godine živi u Zagrebu gdje se glazbeno educira i aktivno nastupa. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja počeo se profesionalno baviti glazbom i autorskim radom, te sudjelovanjem na festivalima. 2012. godine vokalno se usavršavao kod profesora Marijana Huljića, a 2013. na Rock Akademiji završio je tonsko snimanje i produkciju kod profesora Mire Murivrana. Iste je godine na festivalu „Pjesme Podravine i Podravlja“ nagrađen kao najbolji kantautor te potpisao suradnju s glazbenom kućom Kviskoton i izbacio svoj prvi solistički album. Ujedno se i po prvi puta pojavljuje u kazalištu, u ulozi Poncija Pilata u mjuziklu „Uskrsli“ Danielea Riccija, u režiji Roberta Boškovića i Marka Cindrića. 2014. godine na dječjem festivalu „Kukuriček“ nagrađen je za najbolji aranžman, a narednih se godina počinje aktivnije baviti samim skladanjem i produkcijom. 2015. godine pjevao je u mjuziklu „Legenda Ružice grada“ u režiji Roberta Boškovića. Skladao je, aranžirao i producirao glazbu za predstave „Trešnjalot“ i „Karlo i Djed“. 2017. godine nastupao je na izložbi „Tesla – Mind from the Future“ u koncertnoj izvedbi rock opere „Tesla“ autora Andreja Kljakovića i Lina G. Roche. Nastupao je u 3. sezoni HRT-ove glazbene emisije „A strana“. Glavni je vokal grupe GEA s kojom aktivno izbacuje autorske singlove u izdanju Croatia Recordsa, te nastupa diljem Hrvatske.
Siniša Štork rodio se 21. svibnja 1966. u Derventi. Solo pjevanje je upisao 1987. na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, gdje je diplomirao 1991. u klasi prof. Blanke Kurpjel Danon i prof. Paše Gackić. Nastavio se usavršavati te 1996. upisuje Akademie fűr Musik und Darstellende Kunstu Beču, studij opernih uloga, kod profesora Kurta Malma, Uwea Theimera, Franza Donnera Helene Kruso, gdje je diplomirao 2000. godine.
Rođen 1985. godine u Rijeci. Prvi je put javno nastupio sa 6 godina i ubrzo je nakon toga s bratom i prijateljima osnovao dječji bend „3+1“ i ostvario nastupe diljem Hrvatske, kao i u show emisijama nacionalnih televizija („Turbo Limach Show“). S 10 godina nastupa u pulskom amfiteatru pred 10.000 gledatelja. Nastavio je nastupati na televizijskim emisijama i show programima („Ples sa zvijezdama“, „Zvijezde pjevaju“), uključujući i onaj na hrvatskom izboru za pjesmu Eurovizije, te je na brojnim festivalima izvodio vlastite skladbe i osvajao nagrade publike i struke za umjetnički dojam i interpretaciju. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja pohađao je glazbenu školu Ivana Matetića Ronjgova gdje je maturirao 2003. godine, a 2009. godine diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Zabilježio je nastupe na pozornicama diljem Hrvatske i regije, kao i na brojnim glazbenim emisijama (“Story Supernova”, “Hrvatski idol”, “Showtime”, “The Voice – Najljepši glas Hrvatske”) te u dvije sezone showa “Supertalent”, a 2010. godine postaje i polufinalist showa. 2011. godine postao je dio ansambla mjuzikla „Footloose“ u režiji Igora Barberića. Završio je Musical Class Intensive u segmentu pjevanja, plesa, glume i izvedbene umjetnosti u školi pjevanja „Husar & Tomčić“, te je dvije sezone bio dijelom edukacije za mjuzikl. Nastupao je i u mjuziklu „Pacijenti“ Igora Barberića, Tončija Huljića i Mire Gavrana, a 2018. godine bio je član ansambla mjuzikla „Alphonsine“ Veseljka Barešića u kazalištu „Komedija“. Uz Juditu Franković igra više uloga u predstavi „ROOM No. 13“ u suradnji „DANCE COMPANY &M“ i Judite Franković.
Rođen je u Kikindi u Vojvodini. S devet se godina počeo baviti baletom i prvi put stao na scenu, kada je otkrio ljubav prema kazalištu i umjetnosti. Nastavio se baviti klasičnim baletom sljedećih 8 godina, a potom je prešao na suvremeni. Nakon godinu dana bavljenja istim otišao je i na prvo natjecanje: na međunarodnom natjecanju u Rumunjskoj osvojio je prvo mjesto u kategoriji suvremenog plesa i titulu prvaka 2015.-2016. godine. U Kikindi je sudjelovao u mnogobrojnim mjuziklima i baletnim koncertima („Moulin Rouge“, „Le magazine de suicide“), te surađivao s udruženjem „Kancelarija za mlade“. 2016. godine preselio se u Zagreb kako bi stekao što više iskustava vezanih uz ples, pjevanje i glumu. Kao polaznik Škole za mjuzikle „Husar & Tomčić“ učestvovao je u produkciji „Cesta“, izvedenoj u kazalištu „Komedija“.
Rođen 28. 9. 1993. u Zagrebu. Pohađao je školu pjevanja „Husar & Tomčić“ gdje je dobio i svoju prvu glavnu mušku ulogu u mjuziklu amaterske produkcije, odigranom u kazalištu „Komedija“. Potom se pridružio ansamblu „Kolbe“ s kojim je u duhovnom rock-mjuziklu „Uskrsli“ u režiji Roberta Boškovića i Marka Cindrića ostvario ulogu Jude. S istim je ansamblom u projektu „Život za život“ igrao glavnu mušku ulogu i gostovao u mnogim gradovima diljem Hrvatske, a između ostalog i u HNK Zagreb, HNK Varaždin i Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku. 2017. godine natjecao se u RTL-ovom glazbenom showu „Zvijezde“ i ušao u top 20 natjecatelja. Iste je godine u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara imao priliku glumiti u Krležinim „Gospodi Glembajevima“, pod redateljskom palicom Zlatka Svibena.
Rođen je 8. 8. 1985. godine u Zagrebu. Ozbiljnije se počeo baviti glazbom 2004. godine kada je na Rock akademiji u Zagrebu upisao satove klavira kod prof. Berislava Arlavija i solfeggio kod prof. Tihomira Petrovića. Kao klavijaturist redovito je nastupao u školskim produkcijama i godišnjim koncertima u zagrebačkom klubu Sax!. 2006. godine upisao je solo pjevanje kod prof. Maje Jakoliš, te počeo nastupati i kao vokal. 2007. i 2008. godine kao klavijaturist sudjelovao je u školskom projektu D.I.S.C.O show u formi mjuzikla pod dirigentskom palicom Igora Tatarevića. Od 2007. do 2015. godine bio je glavni vokal i klavijaturist zagrebačkog reggae cover benda One Dread, s kojim je nastupao u Hrvatskoj i inozemstvu. 2008. godine upisao je satove pjevanja kod prof. Mirele Brnetić u Vokalnom studiju Bacchabundus, te dvije godine kasnije nastupa na „Tribute to Queen“ koncertu u zagrebačkom klubu KSET. 2011. godine u HNK Varaždin igrao je ulogu Cherubina u rock operi „Hocus Pocus“ Igora Tatarevića u suradnji s Ivicom Krajačem. 2013. i 2014. godine pjeva u ansamblu i igra ulogu glasnika u mjuziklu „Antigona“ Trpimira Jerkovića u CKT Trešnjevka. 2017. godine ušao je u top 60 natjecatelja RTL-ovog showa „Zvijezde“, a u „SuperTalentu“ NoveTV nastupio je u polufinalu. Od 2018. godine usavršava vokalnu tehniku kod prof. Kristine Beck Kukavčić te nastupa u akustičnoj varijanti po zagrebačkim barovima, a preko ljeta i na moru.
JACQUES HOUDEK (rođen 14. travnja 1981. u Zagrebu) najbolji je hrvatski vokal mlade generacije,
Darija Auguštan (Zagreb, 1996.) studentica je pete godine solo pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Snježane Bujanović – Stanislav. Pjevačko obrazovanje započela je u Glazbenoj školi Pavla Markovca u Zagrebu u klasi prof. Nataše Šurine.
Godine 2011. upisuje studij dirigiranja na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u klasi prof. Uroša Lajovica. U lipnju 2016. stekao je zvanje magistra muzike (mag. mus) u klasi prof. Mladena Tarbuka. U bitna dirigentska ostvarenja ubraja suradnje sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije, Zagrebačkim solistima, HNK u Osijeku, Zagrebačkom filharmonijom (u sklopu diplomskog koncerta), opernim ansamblom HNK u Zagrebu (W. A. Mozart: Figarov pir, prilikom premjernih izvedbi asistent dirigenta a nakon toga i dirigent, u sklopu diplomskog koncerta), Ansamblom Gradskog kazališta Komedija Zagreb, Festivalskim orkestrom Samoborskih glazbenih večeri, Hrvatskim komornim orkestrom, Zagrebačkim orkestrom mladih i dr. Od 2016. godine angažiran je kao profesor dirigiranja i gudačkog orkestra na međunarodnom seminaru Youngmasters u Samoboru. Sudjelovao je u suradnji Muzičke akademije i kazališta Mala scena u kojoj je dirigirao operetu Ivana pl. Zajca Momci na brod. Za taj je projekt akademske godine 2014./2015. primio Rektorovu nagradu. U listopada 2016. bio je zaposlen kao zborovođa u HNK Osijek , te je s tim ansamblom pripremao opere (G. Puccini: Tosca, G. Verdi: Trubadur, V. Bellini: Norma, V. Lisinski: Porin, I. pl. Zajc: Nikola Šubić Zrinjski), zatim operetu E. Kalamana Die Bajadere, mjuzikl R. Rodgersa Moje pjesme moji snovi, te samostalni zborski koncert s kompozicijama iz ruskog romantizma (Rahmanjinov: Vespers Op. 37, Čajkovski, Sviridov, Shnittke). U prosincu 2018. godine ravnao je novogodišnjim koncertom HNK u Osijeku. Za vrijeme rada u Osijeku paralelno je vršio dužnost naslovnog asistenta na odjelu za glazbenu pedagogiju na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, a od siječnja 2018. zaposlen je u Gradskom kazalištu Komedija Zagreb gdje je dirigirao mjuzikle Byron, Jalta, Jalta, Jesus Christ Superstar te komediju Zaljubljeni Shakespeare.
Lucija Jelušić rođena je 09. 11. 1995. godine u Zagrebu. Osnovnu glazbenu školu završila je u Pregradi, nakon čega odlazi u Zagreb upisuje gimnaziju te paralelno pohađa Glazbeno Učilište Elly Bašić – teoretski smjer i Glazbenu školu Pavla Markovca – smjer solo pjevanje u klasi prof. Nataše Šurine.
Kristina Habuš rođena je 26.3. 1978 godine. Učila je solo pjevanje u klasi Lidije Horvat Dunjko na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli. Trenutno se usavršava kod vokalnog pedagoga Ire Siffa te na vokalnim master classevima kod Liore Mauer i Lucy Arner.
Diplomirala je solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi red. prof. Cynhtie Hansell Bakić. 2018. završila je specijalizirani magisterij—smjer opera na Sveučilištu u Bernu u klasi prof. Christiana Hilza. Trenutno se usavršava u vokalnom studiju McCray s profesoricom Prizrenkom McCray. Profesionalni pjevački debi ostvarila je u Mozartovoj operi „Mitridate, re di Ponto“ kao Arbate u Theater Orchester Biel Solothurn u Bielu, Švicarska, dok je svoje prve profesionalne kazališne korake napravila već u dobi od 5 godina u produkciji opere „Madame Butterfly“ u Hrvatskom nacionalnom kazalištu u Zagrebu. Od tada, ostvarila je 13 uloga kao glumica u profesionalnim produkcijama, od čega se posebno ističe glumačko ostvarenje u predstavi „Sunce djever i Neva Nevičica“ za koje je nagrađena mnogim nagradama, uključujući i Nagradu hrvatskog glumišta. Ostvarila je i 3 filmske uloge, niz uloga u sinkroniziranim filmovima te šest opernih uloga. Od 2019. godine umjetnička je ravnateljica kazališta Mala scena gdje je producirala pet produkcija, a autorica je i predstave „Leptirove pjesme“, prve hrvatske interdisciplinarne predstave koja spaja operu i suvremeni ples. U 2022. godini nagrađena je na 8. FEDU Festivalu u Sarajevu za ulogu pripovjedačice u predstavi „Velika tvornica riječi“. Kao pjevačica osvojila je nekoliko nagrada, uključujući i nagradu za najbolji ženski vokal na natjecanju Silk Road & Young Dreams u Pekingu, Kina. Osim toga, tijekom prve godine Covid-19 pandemije, producirala je, vodila i kreirala program Mala scena online koji je uključivao niz online predstava, radionica, predavanja i umjetničkih čitanja priča i bajki za djecu.
Rođen je u Koprivnici 1991. godine. Nakon završene srednje škole u Đurđevcu počeo se aktivnije baviti glazbom i pjevanjem. Od 2012. do 2015. vokalno se usavršavao kod profesora Marijana Huljića. Nastupao je na raznim festivalima, te je 2012. na festivalu Pjesme Podravine i Podravlja u Pitomači nagrađen za najboljeg mladog kantautora. 2013. na Rock Akademiji završio je tonsko snimanje i produkciju kod profesora Mire Murivrana. 2014. u koprodukciji kazališta Komedija i ansambla Kolbe utjelovljuje Poncija Pilata u mjuziklu „Uskrsli“ Danielea Riccija, a 2015. godine pjevao je u mjuziklu „Legenda Ružice grada“. Skladao je, aranžirao i producirao glazbu za predstave „Trešnjalot“ i „Karlo i Djed“. Od 2015. do 2022. frontmen je grupe GEA s kojom je snimio autorski album u izdanju Croatia Recordsa. Od 2018. nastupa u HRT-ovoj glazbenoj emisiji „A strana“. U Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija igrao je Pilata u rock-operi „Jesus Christ Superstar“ (2019.), a iste je godine pokrenuo i glazbeni studio. 2020. godine organizirao je nastupe glazbenika u virtualnoj stvarnosti i prostorno dizajniranom zvuku. Trenutno kao solo izvođač nastupa, snima i objavljuje vlastite autorske radove.
Rođen u Varaždinu. U djetinjstvu se prvenstveno bavio bejzbolom i igrao za varaždinsku „Vindiju“, a 2012. osnovao je svoj prvi bend s kojim je snimio dva singla na engleskom jeziku, te se počeo sve više okretati glazbi i glumi. Krajem 2013. godine ušao je u bend Groove On s kojim je odradio preko 50 nastupa u Hrvatskoj i Sloveniji. Iste godine nastupao je u mjuziklu „Josip i kričave boje njegovih snova“ redatelja Richarda Monteza, a krajem ljeta 2014. godine u mjuziklu „Les Misérables“. 2014. godine izabran je u tim Jacquesa Houdeka u show programu „The Voice – Najljepši glas Hrvatske“, te je s Jacquesom i Oliverom Dragojevićem nastupio u Lisinskom. Krajem 2015. godine postao je član gig/event benda The Groovebox. 2017. godine izdao je svoja prva tri singla, „Samo ti“, „Osjećaš li“ i „Čujem ti glas“, pod diskografskom kućom Universal Music Hrvatska. Ostvario je 12 nastupa u 10 dana Špancirfesta u sklopu dva benda, kao solo izvođač, te kao dio mjuzikla „Chicago“ koji je složen kao glazbeno-plesni performans u kojem je igrao ulogu Billyja Flynna. Krajem 2018. godine igrao je glavnu ulogu u mjuziklu „Glazba srca mog“ koji je premijerno izveden u studenom u varaždinskom HNK. U prosincu iste godine izdao je pjesmu „Božić je“ u suradnji s Laurom Mjedom. U Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija igrao je Jesusa i Simona u rock-operi „Jesus Christ Superstar“ (2019.). Trenutno radi kao radijski voditelj.
Rođen je 1986. godine. Nakon završene Klasične gimnazije u Zagrebu i Glazbene škole „Vatroslav Lisinski“ (smjer gitara), 2009. diplomirao je glumu i lutkarstvo na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Pojavljivao se u brojnim reklamama, serijama, kratkometražnim i dugometražnim filmovima, te nastupao u brojnim predstavama raznih produkcija. Glumio je glavne muške uloge u dramskim serijama „Ruža vjetrova“ (RTL) i „Zlatni dvori“ (Nova TV), a 2018. bio je kandidat zabavnog showa „Tvoje lice zvuči poznato (Nova TV). Bavio se i sinkronizacijom dječjeg programa HRT-a. U Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija ostvario je ulogu u mjuziklu „Mamma Mia!“.
Rođen 1999. u Zagrebu. Prva glumačka iskustva stekao je pod mentorstvima Petre Radin u Tvornici lutaka i Irene Kolar Vudrag u ZKM-u. U Školi za grafiku, dizajn i medijsku produkciju u Zagrebu završio je smjer Medijski tehničar. Klasično osnovno glazbeno obrazovanje stekao je u Glazbenoj školi Pavla Markovca, smjer klavir, a dvije je godine učio blues, jazz, rock i pop u Groove Music School. Četiri godine pohađao je i nastupao u produkcijama škole pjevanja Husar&Tomčić, dok je s raznim bendovima pjevao i svirao u mnogobrojnim zagrebačkim klubovima. Sa svojom obitelji nastupao je u raznim televizijskim emisijama, kao i na dva koncerta „Božić u Ciboni“, te na koncertu povodom 50. obljetnice albuma „Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band“ grupe the Beatles u koncertnoj dvorani Lisinski. Završio je preddiplomski studij glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku gdje je sa svojom klasom sudjelovao na raznim projektima, među kojima su i dva vodvilja Georgesa Feydeaua (glavna uloga u vodvilju „Hortenzija je rekla ‘Baš mi se fućka’“). Ulogom LeFoua u Ljepotici i zvijeri (2022.) započela je njegova suradnja s Kazalištem Komedija.
Andy Jelčić prevoditelj je u trokutu hrvatski-engleski-njemački jezik, pisac, književni komentator i publicist. Preveo je brojna klasična i suvremena književna djela – prozu, poeziju i dramu (Shakespeare, Musil, Doderer, Sebald, Canetti, Perutz, Burnside, Habermas, Fitzgerald, Murakami
Krešimir Dolenčić hrvatski je kazališni redatelj. Rođen 1962., odrastao i školovan u Zagrebu. Predstave počinje raditi na prvoj godini Akademije za kazalište, film i televiziju. Kako tada, tako i danas. Režirao je na svim otvorenim i zatvorenim pozornicama Hrvatske, festivalima, kazalištima, otocima, stadionima, na zemlji u vodi i u zraku. Režirao je dramske i operne predstave u Velikoj Britaniji, Sloveniji, Njemačkoj, SAD-u, Omanu i Kini. Neke od njih na repertoarima su nacionalnih kuća već nekoliko desetljeća. Autor je i redatelj preko stotinu i pedeset scenarija velikih svečanosti, koncerata, televizijskih i sportskih priredbi, manifestacija u zemlji i inozemstvu.
Ana Tonković Dolenčić rođena je u Zagrebu 1974. godine. U Zagrebu je završila Klasičnu gimnaziju i diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti, smjer dramaturgija. Kao dramaturginja, autorica ili koautorica radila je u većini hrvatskih kazališta i kazališnih festivala, a neke od tih predstava dobitnice su značajnih nagrada struke i publike. Od 60-ak kazališnih predstava na kojima je radila, među kojima su mnogi klasici svjetske i domaće dramske književnosti, 18 je izvedenih originalnih dramskih tekstova i 20 dramatizacija. Na Hrvatskoj televiziji surađivala je kao scenaristica i novinar urednik Hrvatskoga radija. Od 2000. do 2012. bila je članica Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika, od 2012. do 2016. bila je zaposlena kao dramaturg u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, a trenutno kao dramaturg radi u Zagrebačkom kazalištu lutaka. Autorica je zbirke adaptacija i dramatizacija Prepričavanja objavljene 2008. godine u nakladi VBZ.
Rođena je 1992. u Zagrebu. 2007. godine upisala je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu te stekla zvanje tekstilnog i modnog dizajnera. Godine 2011. upisuje preddiplomski studij na Tekstilnotehnološkom fakultetu u Zagrebu, smjer tekstilni i modni dizajn. Godine 2017. nakon položenog završnog rada pod mentorstvom renomirane slikarice Pauline Jazvić stječe zvanje inženjera tekstilnog i modnog dizajna te upisuje diplomski studij na istom fakultetu, smjer kostimografija. Tijekom diplomskog studija kostimografije bila je student renomiranih kostimografkinja Barbare Bourek i Ivane Bakal pod čijim je mentorstvom sudjelovala u tri projekta ovjenčanim Rektorovim nagradama. 2019. godine u studentskoj suradnji s Akademijom dramskih umjetnosti u Zagrebu upoznaje Krešimira Dolenčinća, koji zapaža njezin rad, te već iduće godine započinje njihova česta profesionalna suradnja. Kao profesionalni kostimograf debitirala je u njegovim predstavama Majstori (Ana Tonković Dolenčić) u Kazalištu Moruzgva i Cigle Svete Elizabete (Vid Balog) u HNK-u u Varaždinu. Iste godine surađuje s Ivanom Leom Lemom i Ecijom Ojdanić na nagrađivanoj monodrami Vla Vla Vlajland Cabaret. 2021. godine ponovno surađuje s Dolenčićem na predstavi Matijaš Grabancijaš Dijak koja je iste godine dobila tri Nagrade hrvatskog glumišta. Kao vanjski suradnik kostimograf sudjelovala je na osam projekata Akademije dramske umjetnosti, u glumačkoj klasi Krešimira Dolenčića. U svojoj karijeri aktivno se bavi ilustracijom, a njene je radove objavila agencija Capsules Book u izdanju svog omnibusa za 2019. godinu.
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radi kao samostalna umjetnica na
Ivan Josip Skender (Varaždin, 1981.), skladatelj i dirigent, svestrani je glazbenik vrlo širokog spektra djelovanja. Upisuje studij kompozicije 1997. godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Željka Brkanovića kao najmlađi student kompozicije u povijesti Akademije, a 1999. i paralelni studij dirigiranja u klasi prof. Vjekoslava Šuteja te se kasnije usavršava na postdiplomskom studiju u Beču kod Uroša Lajovica te brojnim seminarima i radionicama iz kompozicije (Michael Jarell, Joszef Soproni) i dirigiranja (Klaus Arp, Bertrand de Billy, Zubin Mehta i dr). U njegovu širokom i svestranom opusu nalazi se glazba za soliste, komorne ansamble, orkestre, zborove, glazba za kazališne predstave, mjuzikl, opera Šuma Striborova (sa svojih 27 izvedbi nadaleko najizvođenija bienalska opera). Kao dirigent surađivao je s brojnim hrvatskim i stranim ansamblima, a od 2012. stalni je dirigent ansambla Cantus. Od 2005. do 2019. bio je zaposlen u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu kao zborovođa i dirigent. Bio je i vršitelj dužnosti direktora Opere HNK-a u sezoni 2013./2014. Od 2009. je na Muzičkoj
Rođen je 1963. godine u Rijeci. Diplomirao je dizajn svjetla, video i kazališne projekcije na MAPA-i (Moving Academy for Performing Arts Amsterdam) u klasi Idea Van Heiningena. Za istu akademiju predavao je na radionicama u Bukureštu, Berlinu, Bratislavi i Pragu. Oblikovao je svjetlo za preko 300 predstava u Hrvatskoj i inozemstvu. U mnogim predstavama potpisuje i scenografiju. S Krešimirom Dolenčićem postavlja u Pekingu najveću svjetsku produkciju Verdijeve Aide, osvijetlivši je s više od 3200 rasvjetnih tijela. U Omanu radi oblikovanje svjetla za otvaranje i zatvaranje drugih Azijskih igara na pijesku. U mnoga naša kazališta svojim je predstavama uveo automatsku rasvjetu, koja je sada u stalnom postavu rasvjetnog parka. U HNK-u u Zagrebu i Rijeci te SNP-u Novi Sad projektirao je novi način vješanja lateralne rasvjete, da se postigne bolja kvaliteta bočnog svjetla te lakša komunikacija glumaca sa scenom. Svira gitaru u reafirmiranoj riječkoj kultnoj grupi Paraf. Član je Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske. Dobitnik je brojnih strukovnih nagrada, između ostalog Nagrade hrvatskog glumišta, Marulićevih Dana, Festivala malih scena, PIF-a, SLUK-a, Assitej-a… Od 1996. djeluje kao slobodni umjetnik, a od 2009. predaje na Akademiji
Rođen u Osijeku 1976. Prve plesne korake započeo u KUD-u Srđan
Josipa Bilić (Zagreb, 1997.) ostvarila je svoj profesionalni operni debi kao stipendistica Opere HNK u Zagrebu gdje je od 2019. godine nastupila u ulozi Papagene, Mozartove Čarobne frule, u ulozi Amora, Gluckovog Orfeja i Euridike, u ulozi Ines, Verdijevog Trubadura, u ulozi Glas s neba, Verdijevog Don Carla, te kao Čobanče u Gotovčevoj operi Ero s onoga svijeta.
Filip Sertić rođen je 1991. u Zagrebu. Završio je Fakultet političkih znanosti i potom glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Nakon studija radio je u Kazalištu Kerempuh (Šest likova traži autora u režiji Olivera Frljića i Samoubojica u režiji Vite Taufera). Istovremeno radi na filmu i televiziji. Prva televizijska uloga bila mu je ona Darka Rundeka u seriji Crno Bijeli Svijet. Ostvario je i uloge u serijama Blago Nama i Nemoj nikome reći te filmovima Posljednji Srbin u Hrvatskoj i Za ona dobra stara vremena.