Veseljko Barešić: OPASNE VEZE
MjuziklPo romanu Les liasons dangereuses
Pierrea Ambrosea Choderlosa de LaclosaKorišteni pojedini dijelovi prijevoda: Dane Smičiklas / Mia Pervan
OPASNE VEZE NA NAČIN VESELJKA BAREŠIĆA
Veseljko Barešić je cijelu karijeru pokazivao interes prema glazbenoj sceni. I to ne samo kao dirigent (jer taj naslov nosi već dugo, kao stalni dirigent Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija), nego i kao libretist, skladatelj, pjevač, a ponekad čak i kao scenograf. Njegovo posljednje djelo je mjuzikl, zapravo glazbena drama kako je sam naziva, prema svojedobno skandaloznom (ali i vrlo uspješnom) romanu Opasne veze Choderlosa de Laclosa.
„Preuredivši“ priču iz forme epistolarnog romana čija se radnja čita kroz pisma koja likovi upućuju jedan drugome, Barešić je libreto oformio kao dramski tekst s umetnutim glazbenim brojevima. Unutar tih brojeva vrlo se često odvija radnja, pa se njihov raspon kreće od zabavnih i lakih do emocionalno iznimno teških. Dijalozi se nerijetko odvijaju kroz songove, pa postupno počinju nalikovati na recitative koji postaju mjesto odakle se vode čavrljanja i ogovaranja, ozbiljni razgovori i intrige.
Glazba je ponekad gusta, a ponekad transparentna; ponekad simpatična, a ponekad „nelijepa“ i neatraktivna – ali je upravo prikladna dočaravanju razvratnog i pohotnog društva 18. stoljeća gdje plemići „jedu“ svoje prijatelje, rođake i znance kako bi sebi osigurali zabavu i nove društvene pobjede. Daleko od toga da se doslovno oslanja na izvorni rokoko, ali opet s glazbenim elementima koji jasno podsjećaju odakle izvornik dolazi (jedan od takvih je, primjerice, sveprisutan čembalo – koji je i dio radnje, jer je jedan od likova učitelj glazbe), Barešić je stvorio partituru u kojoj su povezani različiti stilovi: od suvremene glazbe, glazbe 18. stoljeća, pa čak jazza, estrade i revijalne glazbe. Skladatelj se, osim toga, iz daleka oslanja i na tradiciju vagnerijanske opere iz koje pršte lajtmotivi i tematski rad. Stoga su motivi, koji su kod njega vrlo kratki i ekspresivni, mjesto dolaska i odlaska. Oni su, osim toga, i glazbeni trenuci koji se pamte.
Naravno, radnja je ta koja vodi partituru, pa se iz relativne lepršavosti prvog čina prelazi u tešku dramu drugoga. Uostalom, upravo u drugom činu stilska veza rokokoa i glazbene suvremenosti postaje još izrazitija i tješnja. Dominacija mola, tipičnih glazbenih „uzdaha“ kojima se suprotstavlja poneki ples poput valcera, ponovno se vraćaju u glazbeni mrak do kojega vodi zabranjena ljubav za predsjednikovicu Tourvel, odnosno kobno neplanirano zaljubljivanje za vikonta Valmonta. Prijeteći spori ukrasi povezani s harmonijama u kojima se prepoznaje glazbena suvremenost, govore zapravo i o novom tipu žanra: prema mnogim karakteristikama Opasne veze su mjuzikl, ali su doista glazbena drama, kako je istaknuto u podnaslovu libreta.
No kako suvremeni mjuzikl sve više i sve češće teži tragičnom završetku, propitivanju radnje i poruci koja traži ponovno promišljanje cijelog djela, tako i Opasne veze na Barešićev način također nose karakteristike suvremenog mjuzikla. U Opasnim je vezama mnogo glazbenih „začkoljica“, podosta uputnica na 18. stoljeće, ali sve je to u duhu novog i drugačijeg pristupa glazbi onoga i žanru ovoga vremena. A po tome se i prepoznaje Barešićev stil. To je stil prepun želje da poveže staro i novo, pa skladatelj njime stvara novi žanr koji je i mjuzikl i drama. Da – Opasne veze su hibrid, ali je njihova rubnost posljedica novog umjetničkog gledanja na poznatu priču. Na taj način i glazba, poput priče, želi zaintrigirati, zainteresirati i povući, kako gledatelji ne bi ostali samo pasivni promatrači, nego kako bi postali aktivni primatelji priče i sudionici u njezinom osuvremenjivanju.
image 34
image 1
image 2
image 3
image 4
image 5
image 6
image 7
image 8
image 9
image 10
image 11
image 12
image 13
image 14
image 15
image 16
image 17
image 18
image 19
image 20
image 21
image 22
image 23
image 24
image 25
image 26
image 27
image 28
image 29
image 30
image 31
image 32
image 33
LJUBAVNE I DRUŠTVENE IGRE
U romanu Opasne veze Choderlosa de Laclosa, pa tako i u glazbenoj drami Veseljka Barešića trebalo je mnogo hrabrosti, ali i kreativne vještine da se prikaže dekadenca francuskog društva pred sam početak francuske revolucije. Priča govori o markizi Merteuil i vikontu Valmontu, bivšim ljubavnicima, koji se radi vlastitog užitka koriste seksom da ponize i degradiraju prijatelje, poznanike, postojeće i potencijalne rivale te sve ostale koje mogu zahvatiti svojim kvaziljubavnim igrama. No igre postaju ozbiljne kada se vikont stvarno zaljubi; a kada shvaća moguće posljedice zavođenja udane žene, već je kasno. Prava će ljubav svima pomrsiti račune, a završetak – unatoč zapletu kojemu se mogu podičiti mnoge Shakespeareove (melo)drame – ne može biti sretan. Tourvel, njegova nesretna ljubav, ne izgovara uzalud rečenicu: „Vi gospodine, vjerujete, ili se pretvarate da vjerujete, kako ljubav vodi sreći; ja sam ipak toliko sigurna da bi me ona unesrećila, te nikad ne bih željela izgovoriti njezino ime.“
Ljubavni odnosi postaju sve zamršeniji, a sve zamršeniji postaju i odnosi među likovima. Zbog toga se parovi, prvenstveno zaslugom markize i vikonta, počinju međusobno miješati u klupko koje više nitko i ništa ne može razmrsiti. Uz to se na sudbine dviju Valmontovih žrtava, mlade udavače Cecile i udane žene Tourvel, po mnogo čemu može gledati kao na dvije strane istoga. Tourvel je pobožna, čestita, vjerna žena koja, unatoč snažnom otporu koji pruža, ipak poklekne Valmontovim udvaranjima. S druge strane, Cecile je mlada i neiskusna djevojka, zaljubljena u jednoga, a obećana drugome. Ona lako pada u Valmontovu ljubavnu zamku, zbog čega je sudbina vraća u samostan, odakle je žarko željela pobjeći kako bi mogla početi živjeti život punim plućima.
S druge strane, Valmont i Merteuil su sasvim različiti. U početku im je oboma polazište osveta kroz igru, i oboje se poigravanjem ljudskim osjećajima nastoje zabaviti. No sasvim je jasno da je Valmont marioneta Merteuil. I upravo će tijekom njihovih nemilosrdnih ljubavnih igara on nastradati, dok će ona, koja povlači sve konce, ostati – doduše, izopćena iz društva, ali s naznakom da će svoje bešćutne igre nastaviti s nekom drugom marionetom i s nekim drugim žrtvama. Otuda pomisao o kružnom toku priče, premda je jasno da u njoj nema pobjednika i da su, zapravo, svi poraženi. Svi na kraju padaju, kao što će kobne 1789. pasti cijela francuska aristokracija.
Služeći se ciničnim dijalozima koji su potaknuti rečenicama pisama zapisanim zamišljenim perima likova iz Laclosovog romana, Veseljko Barešić, kao Laclosov alter ego, glazbom i pričom govori o hedonizmu koji je pokretač svih likova. Međutim, hedonističko načelo u ovome slučaju ne sadrži ni najmanju mrvicu pozitivnog. Pokrenut ponajprije dosadom (zbog osigurane egzistencije), a zatim osvetom, i naposljetku, ljudskom zlobom, hedonizam je načelo plemićkog života koje treba ostvariti pod svaku cijenu; hedonizam je, dapače, način penjanja na društvenoj ljestvici. Zbog toga mnogi pojmovi uz koje se veže načelo užitka, izvrću svoje temeljno značenje. Tako sinonim za „hranu“ postaje krvavi zec, sinonim za „ljubav“ seks, a sinonim za „prijateljstvo“ računica za uspostavljanje novih društvenih veza.
No upravo zbog razuzdanosti društva u kojemu nitko nije nevin (pa čak ni „promatračice“ poput Ceciline majke Volanges i Valmontove tetke Rosemonde), postupak crtanja likova, od kojih niti jedan nije „crn“ ili „bijel“, vrlo je živopisan. Barešić je svojim načinom pripovijedanja priče, koju je (a u tome nije bio prvi!) iz forme epistolarnog romana pretvorio u dramski tekst, stvorio živo tkivo: francusko društvo druge polovice osamnaestog stoljeća toliko je vješto oslikano da se gotovo pretače u silnice poroka i mana suvremenog društva. Naizgled se čini da društva osamnaestog i dvadeset i prvog stoljeća nemaju dodirnih točaka, ali kada se čita između redaka, počinje se uočavati sličnost. Propadamo li i mi? Svakako, premda ne na isti način. No je li Valmont mogao preduhitriti pogreške koje su ga učinile žrtvom vlastite zavjere? Tko zna? Da u pitanju doista nije bila Ljubav, nego tjelesni užitak, kako je on zamišljao, možda bi se i spasio… A možda ipak ne?…
I Barešić i Laclos ostavljaju ovakva pitanja otvorenim, a time začinju potrebu za novim iščitavanjem glazbeno-scenskog, odnosno romanesknog teksta, koja je, u stvari, potreba za novim užitkom. A forma je ionako kružna, pa želja za ponovnim gledanjem Barešićeve glazbene drame dolazi sasvim prirodno…
Irena Paulus
Dirigent: Veseljko Barešić
Redateljica: Aida Bukvić
Scenograf i oblikovatelj svjetla: Ivo Knezović
Kostimografkinja: Mirjana Zagorec
Koreografija i scenski pokret: Blaženka Kovač Carić
Mačevanje: Lovro BuvaUloge:
La Marquise de Mertuil (Mila Elegović)
Le Vicomte de Valmonte (Filip Juričić / Mislav Čavajda)
La presidente de Tourvel (Vanda Winter)
Cecile de Volanges (Ana Kraljević)
Madame de Volanges (Sanja Marin)
Madame de Rosemonde (Jasna Bilušić)
Le Chevalier Danceny (Zoran Pribičević)
Azolan (sluga) (Dražen Bratulić)
Josephine (Mateja Ivanković)
Napoleon (dječak, 12 godina) (Jan Javiljak / Petar Krešimir Labura)
Robespierre (Zoran Simikić)Baletni ansambl Kazališta „Komedija“: Ana Hanić, Stela Gajski, Mateja Ivanković, Tamara Masnjak, Ivana Mesec, Morana Paškiević, Petra Radošević, Kristina Škorić, Dejan Jakovljević, Emil Kuzminski, Mladen Mordej Vučković, Bojan Valentić, Zoran Simikić
Orkestar Kazališta „Komedija“:
I.violine Melita Šafran – koncert majstor, Dean Melki, Gorjana Jurilj, Petar Haluza, Vanja Žingerlin, Ljiljana Reberšak; II. violine Renata Krajnčić, Vlasta Vanječek, Lidija Vuletić, Mirta Balog; Viole Marin Dujmić, Daniela Zmazek, Jelena Gracin; Violončelo Vinko Grubešić, Neven Šverko, Jasna Vuk; Kontrabas Saša Špoljar; Flaute Stanko Radiković, Nevenka Merlin; Oboe Marko Požgaj, Ivana Divić; Klarinet Luko Stanović, Tomislav Babić; Fagot Damir Pulig, Konstantin Iskra; Alt sax Robert Polgar, Andrej Henigman; Tromba Ramon Reberšak, Mario Lončar, Krunoslav Zver; Corno Željko Vidaković, Aleksandar Csiffary; Trombon Juraj Janjić, Andrija Bosanac Schroetter;Električni klavir Jaroslav Kubiček; Bubnjevi Salih Sadiković, Borna Šercar; Bass gitara Mladen Baraković; Akustična i električna gitara
Ante Mažuran; Timpani i udaraljke Hrvoje Rupčić, Josip CvitanovićInspicijent: Zlatko Kelnerić
Šaptačica: Dorotea Krivec
Korepetitor: Veseljko BarešićPraizvedba i svečana premijera: 18. studenoga 2011.
Trajanje: 2 sata 10 minuta; predstava ima jednu stankuCijena ulaznica: 60, 100 i 120 kn
Leo Mujić, koreograf autor je zanimljivog suvremenog stila u kojemu spretno kombinira moderan i klasičan baletni izraz,čime je postao autorski zanimljiv za mnoga svjetska baletna kazališta. Koreografirao je baletne predstave za: Berlinski državni balet; Slovensko narodno gledališče u Ljubljani i Mariboru; Akademiju za glazbu i ples u Zürichu; solo za Tamása Nagyja u Nizozemskom nacionalnom baletu u Amsterdamu; solo za Aurelie Dupont u pariškoj nacionalnoj Operi; balet Promijeni me za plesni festival Jacob’s Pillow u Massachusettsu; solo za Davida Hollberga – prvaka newyorškog ABT-a; duet za Drew Jocoby i Rubinalda Pronka; dva cjelovečernja baleta u Augsburgu Traumgekrönt inspiriran poezijom Rainera Marije Rilkea i Orpheus-Saitenschlag; te solo za Friedemanna Vogela u Stuttgarter ballettu. U tokijskom Theatre No napravio je nezavisni baletni projekt s prvacima New National Theater, a za Tokio City Ballet koreografirao je balet Smrt i djevica. U Mađarskome narodnom kazalištu u Pečuhu balet Change back; u Nacionalnom baletu u Györu balet Glass house; u beogradskom Narodnom pozorištu balet u operi Moć sudbine; u novosadskom SNP-u balet Carmina burana Carla Orffa. U riječkom HNK Ivana pl. Zajca premijerno je izveden autorski projekt nastao u suradnji s koreografkinjom Mašom Kolar Pour homme et famme. S Valentinom Turcu na Dubrovačkim ljetnim igrama postavio je autorski projekt Opasne veze u koprodukciji s mariborskim SNG-om i Festivalom Ljubljana. Suradnja s Valentinom Turcu rezultirala je i baletima Carmen (Balet HNK Split), Romeo i Julija (u Latvijskom nacionalnom baletu i u Francuskoj u teatru Metz Metropole).
Rođen u Varaždinu. U djetinjstvu se prvenstveno bavio bejzbolom i igrao za varaždinsku „Vindiju“, a 2012. osnovao je svoj prvi bend s kojim je snimio dva singla na engleskom jeziku, te se počeo sve više okretati glazbi i glumi. Krajem 2013. godine ušao je u bend Groove On s kojim je odradio preko 50 nastupa u Hrvatskoj i Sloveniji. Iste godine nastupao je u mjuziklu „Josip i kričave boje njegovih snova“ redatelja Richarda Monteza, a krajem ljeta 2014. godine u mjuziklu „Les Misérables“. 2014. godine izabran je u tim Jacquesa Houdeka u show programu „The Voice – Najljepši glas Hrvatske“, te je s Jacquesom i Oliverom Dragojevićem nastupio u Lisinskom. Krajem 2015. godine postao je član gig/event benda The Groovebox. 2017. godine izdao je svoja prva tri singla, „Samo ti“, „Osjećaš li“ i „Čujem ti glas“, pod diskografskom kućom Universal Music Hrvatska. Ostvario je 12 nastupa u 10 dana Špancirfesta u sklopu dva benda, kao solo izvođač, te kao dio mjuzikla „Chicago“ koji je složen kao glazbeno-plesni performans u kojem je igrao ulogu Billyja Flynna. Krajem 2018. godine igrao je glavnu ulogu u mjuziklu „Glazba srca mog“ koji je premijerno izveden u studenom u varaždinskom HNK. U prosincu iste godine izdao je pjesmu „Božić je“ u suradnji s Laurom Mjedom.
Rođen u Zagrebu 15. 1. 1998. godine. Nakon završene osnovne glazbene škole nastavlja učiti klavir u Groove Sound & Music glazbenoj školi u Zagrebu. 2017. godine završio je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, smjer Fotografski dizajner. Nastupao je i osvojio nagradu kao jedan od predstavnika hrvatskih blues snaga u Memphisu na International Blues festivalu, a 2018. godine sudjelovao je u finalu RTL-ovog showa “Zvijezde”. Klavijaturist je grupe “Kojoti”, a osnovao je i vlastiti bend “Magnar” s kojim je izbacio singl 2019. godine.
Igor Drvenkar, pjevač i producent, rođen je u Koprivnici 22. 5. 1991. godine. Od 2009. godine živi u Zagrebu gdje se glazbeno educira i aktivno nastupa. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja počeo se profesionalno baviti glazbom i autorskim radom, te sudjelovanjem na festivalima. 2012. godine vokalno se usavršavao kod profesora Marijana Huljića, a 2013. na Rock Akademiji završio je tonsko snimanje i produkciju kod profesora Mire Murivrana. Iste je godine na festivalu „Pjesme Podravine i Podravlja“ nagrađen kao najbolji kantautor te potpisao suradnju s glazbenom kućom Kviskoton i izbacio svoj prvi solistički album. Ujedno se i po prvi puta pojavljuje u kazalištu, u ulozi Poncija Pilata u mjuziklu „Uskrsli“ Danielea Riccija, u režiji Roberta Boškovića i Marka Cindrića. 2014. godine na dječjem festivalu „Kukuriček“ nagrađen je za najbolji aranžman, a narednih se godina počinje aktivnije baviti samim skladanjem i produkcijom. 2015. godine pjevao je u mjuziklu „Legenda Ružice grada“ u režiji Roberta Boškovića. Skladao je, aranžirao i producirao glazbu za predstave „Trešnjalot“ i „Karlo i Djed“. 2017. godine nastupao je na izložbi „Tesla – Mind from the Future“ u koncertnoj izvedbi rock opere „Tesla“ autora Andreja Kljakovića i Lina G. Roche. Nastupao je u 3. sezoni HRT-ove glazbene emisije „A strana“. Glavni je vokal grupe GEA s kojom aktivno izbacuje autorske singlove u izdanju Croatia Recordsa, te nastupa diljem Hrvatske.
Siniša Štork rodio se 21. svibnja 1966. u Derventi. Solo pjevanje je upisao 1987. na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, gdje je diplomirao 1991. u klasi prof. Blanke Kurpjel Danon i prof. Paše Gackić. Nastavio se usavršavati te 1996. upisuje Akademie fűr Musik und Darstellende Kunstu Beču, studij opernih uloga, kod profesora Kurta Malma, Uwea Theimera, Franza Donnera Helene Kruso, gdje je diplomirao 2000. godine.
Rođen 1985. godine u Rijeci. Prvi je put javno nastupio sa 6 godina i ubrzo je nakon toga s bratom i prijateljima osnovao dječji bend „3+1“ i ostvario nastupe diljem Hrvatske, kao i u show emisijama nacionalnih televizija („Turbo Limach Show“). S 10 godina nastupa u pulskom amfiteatru pred 10.000 gledatelja. Nastavio je nastupati na televizijskim emisijama i show programima („Ples sa zvijezdama“, „Zvijezde pjevaju“), uključujući i onaj na hrvatskom izboru za pjesmu Eurovizije, te je na brojnim festivalima izvodio vlastite skladbe i osvajao nagrade publike i struke za umjetnički dojam i interpretaciju. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja pohađao je glazbenu školu Ivana Matetića Ronjgova gdje je maturirao 2003. godine, a 2009. godine diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Zabilježio je nastupe na pozornicama diljem Hrvatske i regije, kao i na brojnim glazbenim emisijama (“Story Supernova”, “Hrvatski idol”, “Showtime”, “The Voice – Najljepši glas Hrvatske”) te u dvije sezone showa “Supertalent”, a 2010. godine postaje i polufinalist showa. 2011. godine postao je dio ansambla mjuzikla „Footloose“ u režiji Igora Barberića. Završio je Musical Class Intensive u segmentu pjevanja, plesa, glume i izvedbene umjetnosti u školi pjevanja „Husar & Tomčić“, te je dvije sezone bio dijelom edukacije za mjuzikl. Nastupao je i u mjuziklu „Pacijenti“ Igora Barberića, Tončija Huljića i Mire Gavrana, a 2018. godine bio je član ansambla mjuzikla „Alphonsine“ Veseljka Barešića u kazalištu „Komedija“. Uz Juditu Franković igra više uloga u predstavi „ROOM No. 13“ u suradnji „DANCE COMPANY &M“ i Judite Franković.
Rođen je u Kikindi u Vojvodini. S devet se godina počeo baviti baletom i prvi put stao na scenu, kada je otkrio ljubav prema kazalištu i umjetnosti. Nastavio se baviti klasičnim baletom sljedećih 8 godina, a potom je prešao na suvremeni. Nakon godinu dana bavljenja istim otišao je i na prvo natjecanje: na međunarodnom natjecanju u Rumunjskoj osvojio je prvo mjesto u kategoriji suvremenog plesa i titulu prvaka 2015.-2016. godine. U Kikindi je sudjelovao u mnogobrojnim mjuziklima i baletnim koncertima („Moulin Rouge“, „Le magazine de suicide“), te surađivao s udruženjem „Kancelarija za mlade“. 2016. godine preselio se u Zagreb kako bi stekao što više iskustava vezanih uz ples, pjevanje i glumu. Kao polaznik Škole za mjuzikle „Husar & Tomčić“ učestvovao je u produkciji „Cesta“, izvedenoj u kazalištu „Komedija“.
Rođen 28. 9. 1993. u Zagrebu. Pohađao je školu pjevanja „Husar & Tomčić“ gdje je dobio i svoju prvu glavnu mušku ulogu u mjuziklu amaterske produkcije, odigranom u kazalištu „Komedija“. Potom se pridružio ansamblu „Kolbe“ s kojim je u duhovnom rock-mjuziklu „Uskrsli“ u režiji Roberta Boškovića i Marka Cindrića ostvario ulogu Jude. S istim je ansamblom u projektu „Život za život“ igrao glavnu mušku ulogu i gostovao u mnogim gradovima diljem Hrvatske, a između ostalog i u HNK Zagreb, HNK Varaždin i Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku. 2017. godine natjecao se u RTL-ovom glazbenom showu „Zvijezde“ i ušao u top 20 natjecatelja. Iste je godine u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara imao priliku glumiti u Krležinim „Gospodi Glembajevima“, pod redateljskom palicom Zlatka Svibena.
Rođen je 8. 8. 1985. godine u Zagrebu. Ozbiljnije se počeo baviti glazbom 2004. godine kada je na Rock akademiji u Zagrebu upisao satove klavira kod prof. Berislava Arlavija i solfeggio kod prof. Tihomira Petrovića. Kao klavijaturist redovito je nastupao u školskim produkcijama i godišnjim koncertima u zagrebačkom klubu Sax!. 2006. godine upisao je solo pjevanje kod prof. Maje Jakoliš, te počeo nastupati i kao vokal. 2007. i 2008. godine kao klavijaturist sudjelovao je u školskom projektu D.I.S.C.O show u formi mjuzikla pod dirigentskom palicom Igora Tatarevića. Od 2007. do 2015. godine bio je glavni vokal i klavijaturist zagrebačkog reggae cover benda One Dread, s kojim je nastupao u Hrvatskoj i inozemstvu. 2008. godine upisao je satove pjevanja kod prof. Mirele Brnetić u Vokalnom studiju Bacchabundus, te dvije godine kasnije nastupa na „Tribute to Queen“ koncertu u zagrebačkom klubu KSET. 2011. godine u HNK Varaždin igrao je ulogu Cherubina u rock operi „Hocus Pocus“ Igora Tatarevića u suradnji s Ivicom Krajačem. 2013. i 2014. godine pjeva u ansamblu i igra ulogu glasnika u mjuziklu „Antigona“ Trpimira Jerkovića u CKT Trešnjevka. 2017. godine ušao je u top 60 natjecatelja RTL-ovog showa „Zvijezde“, a u „SuperTalentu“ NoveTV nastupio je u polufinalu. Od 2018. godine usavršava vokalnu tehniku kod prof. Kristine Beck Kukavčić te nastupa u akustičnoj varijanti po zagrebačkim barovima, a preko ljeta i na moru.
JACQUES HOUDEK (rođen 14. travnja 1981. u Zagrebu) najbolji je hrvatski vokal mlade generacije,
Darija Auguštan (Zagreb, 1996.) studentica je pete godine solo pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Snježane Bujanović – Stanislav. Pjevačko obrazovanje započela je u Glazbenoj školi Pavla Markovca u Zagrebu u klasi prof. Nataše Šurine.
Godine 2011. upisuje studij dirigiranja na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u klasi prof. Uroša Lajovica. U lipnju 2016. stekao je zvanje magistra muzike (mag. mus) u klasi prof. Mladena Tarbuka. U bitna dirigentska ostvarenja ubraja suradnje sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije, Zagrebačkim solistima, HNK u Osijeku, Zagrebačkom filharmonijom (u sklopu diplomskog koncerta), opernim ansamblom HNK u Zagrebu (W. A. Mozart: Figarov pir, prilikom premjernih izvedbi asistent dirigenta a nakon toga i dirigent, u sklopu diplomskog koncerta), Ansamblom Gradskog kazališta Komedija Zagreb, Festivalskim orkestrom Samoborskih glazbenih večeri, Hrvatskim komornim orkestrom, Zagrebačkim orkestrom mladih i dr. Od 2016. godine angažiran je kao profesor dirigiranja i gudačkog orkestra na međunarodnom seminaru Youngmasters u Samoboru. Sudjelovao je u suradnji Muzičke akademije i kazališta Mala scena u kojoj je dirigirao operetu Ivana pl. Zajca Momci na brod. Za taj je projekt akademske godine 2014./2015. primio Rektorovu nagradu. U listopada 2016. bio je zaposlen kao zborovođa u HNK Osijek , te je s tim ansamblom pripremao opere (G. Puccini: Tosca, G. Verdi: Trubadur, V. Bellini: Norma, V. Lisinski: Porin, I. pl. Zajc: Nikola Šubić Zrinjski), zatim operetu E. Kalamana Die Bajadere, mjuzikl R. Rodgersa Moje pjesme moji snovi, te samostalni zborski koncert s kompozicijama iz ruskog romantizma (Rahmanjinov: Vespers Op. 37, Čajkovski, Sviridov, Shnittke). U prosincu 2018. godine ravnao je novogodišnjim koncertom HNK u Osijeku. Za vrijeme rada u Osijeku paralelno je vršio dužnost naslovnog asistenta na odjelu za glazbenu pedagogiju na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, a od siječnja 2018. zaposlen je u Gradskom kazalištu Komedija Zagreb gdje je dirigirao mjuzikle Byron, Jalta, Jalta, Jesus Christ Superstar te komediju Zaljubljeni Shakespeare.
Lucija Jelušić rođena je 09. 11. 1995. godine u Zagrebu. Osnovnu glazbenu školu završila je u Pregradi, nakon čega odlazi u Zagreb upisuje gimnaziju te paralelno pohađa Glazbeno Učilište Elly Bašić – teoretski smjer i Glazbenu školu Pavla Markovca – smjer solo pjevanje u klasi prof. Nataše Šurine.
Kristina Habuš rođena je 26.3. 1978 godine. Učila je solo pjevanje u klasi Lidije Horvat Dunjko na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli. Trenutno se usavršava kod vokalnog pedagoga Ire Siffa te na vokalnim master classevima kod Liore Mauer i Lucy Arner.
Diplomirala je solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi red. prof. Cynhtie Hansell Bakić. 2018. završila je specijalizirani magisterij—smjer opera na Sveučilištu u Bernu u klasi prof. Christiana Hilza. Trenutno se usavršava u vokalnom studiju McCray s profesoricom Prizrenkom McCray. Profesionalni pjevački debi ostvarila je u Mozartovoj operi „Mitridate, re di Ponto“ kao Arbate u Theater Orchester Biel Solothurn u Bielu, Švicarska, dok je svoje prve profesionalne kazališne korake napravila već u dobi od 5 godina u produkciji opere „Madame Butterfly“ u Hrvatskom nacionalnom kazalištu u Zagrebu. Od tada, ostvarila je 13 uloga kao glumica u profesionalnim produkcijama, od čega se posebno ističe glumačko ostvarenje u predstavi „Sunce djever i Neva Nevičica“ za koje je nagrađena mnogim nagradama, uključujući i Nagradu hrvatskog glumišta. Ostvarila je i 3 filmske uloge, niz uloga u sinkroniziranim filmovima te šest opernih uloga. Od 2019. godine umjetnička je ravnateljica kazališta Mala scena gdje je producirala pet produkcija, a autorica je i predstave „Leptirove pjesme“, prve hrvatske interdisciplinarne predstave koja spaja operu i suvremeni ples. U 2022. godini nagrađena je na 8. FEDU Festivalu u Sarajevu za ulogu pripovjedačice u predstavi „Velika tvornica riječi“. Kao pjevačica osvojila je nekoliko nagrada, uključujući i nagradu za najbolji ženski vokal na natjecanju Silk Road & Young Dreams u Pekingu, Kina. Osim toga, tijekom prve godine Covid-19 pandemije, producirala je, vodila i kreirala program Mala scena online koji je uključivao niz online predstava, radionica, predavanja i umjetničkih čitanja priča i bajki za djecu.
Rođen je u Koprivnici 1991. godine. Nakon završene srednje škole u Đurđevcu počeo se aktivnije baviti glazbom i pjevanjem. Od 2012. do 2015. vokalno se usavršavao kod profesora Marijana Huljića. Nastupao je na raznim festivalima, te je 2012. na festivalu Pjesme Podravine i Podravlja u Pitomači nagrađen za najboljeg mladog kantautora. 2013. na Rock Akademiji završio je tonsko snimanje i produkciju kod profesora Mire Murivrana. 2014. u koprodukciji kazališta Komedija i ansambla Kolbe utjelovljuje Poncija Pilata u mjuziklu „Uskrsli“ Danielea Riccija, a 2015. godine pjevao je u mjuziklu „Legenda Ružice grada“. Skladao je, aranžirao i producirao glazbu za predstave „Trešnjalot“ i „Karlo i Djed“. Od 2015. do 2022. frontmen je grupe GEA s kojom je snimio autorski album u izdanju Croatia Recordsa. Od 2018. nastupa u HRT-ovoj glazbenoj emisiji „A strana“. U Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija igrao je Pilata u rock-operi „Jesus Christ Superstar“ (2019.), a iste je godine pokrenuo i glazbeni studio. 2020. godine organizirao je nastupe glazbenika u virtualnoj stvarnosti i prostorno dizajniranom zvuku. Trenutno kao solo izvođač nastupa, snima i objavljuje vlastite autorske radove.
Rođen u Varaždinu. U djetinjstvu se prvenstveno bavio bejzbolom i igrao za varaždinsku „Vindiju“, a 2012. osnovao je svoj prvi bend s kojim je snimio dva singla na engleskom jeziku, te se počeo sve više okretati glazbi i glumi. Krajem 2013. godine ušao je u bend Groove On s kojim je odradio preko 50 nastupa u Hrvatskoj i Sloveniji. Iste godine nastupao je u mjuziklu „Josip i kričave boje njegovih snova“ redatelja Richarda Monteza, a krajem ljeta 2014. godine u mjuziklu „Les Misérables“. 2014. godine izabran je u tim Jacquesa Houdeka u show programu „The Voice – Najljepši glas Hrvatske“, te je s Jacquesom i Oliverom Dragojevićem nastupio u Lisinskom. Krajem 2015. godine postao je član gig/event benda The Groovebox. 2017. godine izdao je svoja prva tri singla, „Samo ti“, „Osjećaš li“ i „Čujem ti glas“, pod diskografskom kućom Universal Music Hrvatska. Ostvario je 12 nastupa u 10 dana Špancirfesta u sklopu dva benda, kao solo izvođač, te kao dio mjuzikla „Chicago“ koji je složen kao glazbeno-plesni performans u kojem je igrao ulogu Billyja Flynna. Krajem 2018. godine igrao je glavnu ulogu u mjuziklu „Glazba srca mog“ koji je premijerno izveden u studenom u varaždinskom HNK. U prosincu iste godine izdao je pjesmu „Božić je“ u suradnji s Laurom Mjedom. U Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija igrao je Jesusa i Simona u rock-operi „Jesus Christ Superstar“ (2019.). Trenutno radi kao radijski voditelj.
Rođen je 1986. godine. Nakon završene Klasične gimnazije u Zagrebu i Glazbene škole „Vatroslav Lisinski“ (smjer gitara), 2009. diplomirao je glumu i lutkarstvo na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Pojavljivao se u brojnim reklamama, serijama, kratkometražnim i dugometražnim filmovima, te nastupao u brojnim predstavama raznih produkcija. Glumio je glavne muške uloge u dramskim serijama „Ruža vjetrova“ (RTL) i „Zlatni dvori“ (Nova TV), a 2018. bio je kandidat zabavnog showa „Tvoje lice zvuči poznato (Nova TV). Bavio se i sinkronizacijom dječjeg programa HRT-a. U Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija ostvario je ulogu u mjuziklu „Mamma Mia!“.
Rođen 1999. u Zagrebu. Prva glumačka iskustva stekao je pod mentorstvima Petre Radin u Tvornici lutaka i Irene Kolar Vudrag u ZKM-u. U Školi za grafiku, dizajn i medijsku produkciju u Zagrebu završio je smjer Medijski tehničar. Klasično osnovno glazbeno obrazovanje stekao je u Glazbenoj školi Pavla Markovca, smjer klavir, a dvije je godine učio blues, jazz, rock i pop u Groove Music School. Četiri godine pohađao je i nastupao u produkcijama škole pjevanja Husar&Tomčić, dok je s raznim bendovima pjevao i svirao u mnogobrojnim zagrebačkim klubovima. Sa svojom obitelji nastupao je u raznim televizijskim emisijama, kao i na dva koncerta „Božić u Ciboni“, te na koncertu povodom 50. obljetnice albuma „Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band“ grupe the Beatles u koncertnoj dvorani Lisinski. Završio je preddiplomski studij glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku gdje je sa svojom klasom sudjelovao na raznim projektima, među kojima su i dva vodvilja Georgesa Feydeaua (glavna uloga u vodvilju „Hortenzija je rekla ‘Baš mi se fućka’“). Ulogom LeFoua u Ljepotici i zvijeri (2022.) započela je njegova suradnja s Kazalištem Komedija.
Andy Jelčić prevoditelj je u trokutu hrvatski-engleski-njemački jezik, pisac, književni komentator i publicist. Preveo je brojna klasična i suvremena književna djela – prozu, poeziju i dramu (Shakespeare, Musil, Doderer, Sebald, Canetti, Perutz, Burnside, Habermas, Fitzgerald, Murakami
Krešimir Dolenčić hrvatski je kazališni redatelj. Rođen 1962., odrastao i školovan u Zagrebu. Predstave počinje raditi na prvoj godini Akademije za kazalište, film i televiziju. Kako tada, tako i danas. Režirao je na svim otvorenim i zatvorenim pozornicama Hrvatske, festivalima, kazalištima, otocima, stadionima, na zemlji u vodi i u zraku. Režirao je dramske i operne predstave u Velikoj Britaniji, Sloveniji, Njemačkoj, SAD-u, Omanu i Kini. Neke od njih na repertoarima su nacionalnih kuća već nekoliko desetljeća. Autor je i redatelj preko stotinu i pedeset scenarija velikih svečanosti, koncerata, televizijskih i sportskih priredbi, manifestacija u zemlji i inozemstvu.
Ana Tonković Dolenčić rođena je u Zagrebu 1974. godine. U Zagrebu je završila Klasičnu gimnaziju i diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti, smjer dramaturgija. Kao dramaturginja, autorica ili koautorica radila je u većini hrvatskih kazališta i kazališnih festivala, a neke od tih predstava dobitnice su značajnih nagrada struke i publike. Od 60-ak kazališnih predstava na kojima je radila, među kojima su mnogi klasici svjetske i domaće dramske književnosti, 18 je izvedenih originalnih dramskih tekstova i 20 dramatizacija. Na Hrvatskoj televiziji surađivala je kao scenaristica i novinar urednik Hrvatskoga radija. Od 2000. do 2012. bila je članica Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika, od 2012. do 2016. bila je zaposlena kao dramaturg u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, a trenutno kao dramaturg radi u Zagrebačkom kazalištu lutaka. Autorica je zbirke adaptacija i dramatizacija Prepričavanja objavljene 2008. godine u nakladi VBZ.
Rođena je 1992. u Zagrebu. 2007. godine upisala je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu te stekla zvanje tekstilnog i modnog dizajnera. Godine 2011. upisuje preddiplomski studij na Tekstilnotehnološkom fakultetu u Zagrebu, smjer tekstilni i modni dizajn. Godine 2017. nakon položenog završnog rada pod mentorstvom renomirane slikarice Pauline Jazvić stječe zvanje inženjera tekstilnog i modnog dizajna te upisuje diplomski studij na istom fakultetu, smjer kostimografija. Tijekom diplomskog studija kostimografije bila je student renomiranih kostimografkinja Barbare Bourek i Ivane Bakal pod čijim je mentorstvom sudjelovala u tri projekta ovjenčanim Rektorovim nagradama. 2019. godine u studentskoj suradnji s Akademijom dramskih umjetnosti u Zagrebu upoznaje Krešimira Dolenčinća, koji zapaža njezin rad, te već iduće godine započinje njihova česta profesionalna suradnja. Kao profesionalni kostimograf debitirala je u njegovim predstavama Majstori (Ana Tonković Dolenčić) u Kazalištu Moruzgva i Cigle Svete Elizabete (Vid Balog) u HNK-u u Varaždinu. Iste godine surađuje s Ivanom Leom Lemom i Ecijom Ojdanić na nagrađivanoj monodrami Vla Vla Vlajland Cabaret. 2021. godine ponovno surađuje s Dolenčićem na predstavi Matijaš Grabancijaš Dijak koja je iste godine dobila tri Nagrade hrvatskog glumišta. Kao vanjski suradnik kostimograf sudjelovala je na osam projekata Akademije dramske umjetnosti, u glumačkoj klasi Krešimira Dolenčića. U svojoj karijeri aktivno se bavi ilustracijom, a njene je radove objavila agencija Capsules Book u izdanju svog omnibusa za 2019. godinu.
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radi kao samostalna umjetnica na
Ivan Josip Skender (Varaždin, 1981.), skladatelj i dirigent, svestrani je glazbenik vrlo širokog spektra djelovanja. Upisuje studij kompozicije 1997. godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Željka Brkanovića kao najmlađi student kompozicije u povijesti Akademije, a 1999. i paralelni studij dirigiranja u klasi prof. Vjekoslava Šuteja te se kasnije usavršava na postdiplomskom studiju u Beču kod Uroša Lajovica te brojnim seminarima i radionicama iz kompozicije (Michael Jarell, Joszef Soproni) i dirigiranja (Klaus Arp, Bertrand de Billy, Zubin Mehta i dr). U njegovu širokom i svestranom opusu nalazi se glazba za soliste, komorne ansamble, orkestre, zborove, glazba za kazališne predstave, mjuzikl, opera Šuma Striborova (sa svojih 27 izvedbi nadaleko najizvođenija bienalska opera). Kao dirigent surađivao je s brojnim hrvatskim i stranim ansamblima, a od 2012. stalni je dirigent ansambla Cantus. Od 2005. do 2019. bio je zaposlen u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu kao zborovođa i dirigent. Bio je i vršitelj dužnosti direktora Opere HNK-a u sezoni 2013./2014. Od 2009. je na Muzičkoj
Rođen je 1963. godine u Rijeci. Diplomirao je dizajn svjetla, video i kazališne projekcije na MAPA-i (Moving Academy for Performing Arts Amsterdam) u klasi Idea Van Heiningena. Za istu akademiju predavao je na radionicama u Bukureštu, Berlinu, Bratislavi i Pragu. Oblikovao je svjetlo za preko 300 predstava u Hrvatskoj i inozemstvu. U mnogim predstavama potpisuje i scenografiju. S Krešimirom Dolenčićem postavlja u Pekingu najveću svjetsku produkciju Verdijeve Aide, osvijetlivši je s više od 3200 rasvjetnih tijela. U Omanu radi oblikovanje svjetla za otvaranje i zatvaranje drugih Azijskih igara na pijesku. U mnoga naša kazališta svojim je predstavama uveo automatsku rasvjetu, koja je sada u stalnom postavu rasvjetnog parka. U HNK-u u Zagrebu i Rijeci te SNP-u Novi Sad projektirao je novi način vješanja lateralne rasvjete, da se postigne bolja kvaliteta bočnog svjetla te lakša komunikacija glumaca sa scenom. Svira gitaru u reafirmiranoj riječkoj kultnoj grupi Paraf. Član je Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske. Dobitnik je brojnih strukovnih nagrada, između ostalog Nagrade hrvatskog glumišta, Marulićevih Dana, Festivala malih scena, PIF-a, SLUK-a, Assitej-a… Od 1996. djeluje kao slobodni umjetnik, a od 2009. predaje na Akademiji
Rođen u Osijeku 1976. Prve plesne korake započeo u KUD-u Srđan
Josipa Bilić (Zagreb, 1997.) ostvarila je svoj profesionalni operni debi kao stipendistica Opere HNK u Zagrebu gdje je od 2019. godine nastupila u ulozi Papagene, Mozartove Čarobne frule, u ulozi Amora, Gluckovog Orfeja i Euridike, u ulozi Ines, Verdijevog Trubadura, u ulozi Glas s neba, Verdijevog Don Carla, te kao Čobanče u Gotovčevoj operi Ero s onoga svijeta.
Filip Sertić rođen je 1991. u Zagrebu. Završio je Fakultet političkih znanosti i potom glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Nakon studija radio je u Kazalištu Kerempuh (Šest likova traži autora u režiji Olivera Frljića i Samoubojica u režiji Vite Taufera). Istovremeno radi na filmu i televiziji. Prva televizijska uloga bila mu je ona Darka Rundeka u seriji Crno Bijeli Svijet. Ostvario je i uloge u serijama Blago Nama i Nemoj nikome reći te filmovima Posljednji Srbin u Hrvatskoj i Za ona dobra stara vremena.