Joe Masteroff / Fred Ebb / John Kander: CABARET
Prijevod: Iva Boršić
Nakon velikog i uspješnog hita, mjuzikla Chicago, čije je uprizorenje u Kazalištu Komedija nagrađeno svim važnim nagradama u hrvatskom kazalištu, redateljica Dora Ruždjak ponovno će postaviti još jednu uspješnicu ovog trojca. Mjuzikl Cabaret nastao je po motivima drame Johna van Drutena I am a camera iz 1951. koja je pak nastala adaptacijom romana Christophera Isherwooda Goodbye to Berlin. Zahvaljujući filmu Boba Fossea iz 1972. gledatelji znaju sve (ili gotovo sve) o kabaretskoj pjevačici iz Kit Kat kluba koja živi vrlo neurednim životom u Berlinu početkom tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Na neuspjeh osuđena ljubavna veza između Sally Bowles i mladog američkog pisca Cliffa Bradshawa jedan je od motiva ovog mjuzikla koji oslikava vrijeme rasta nacizma, neimaštinu i bijedu ispod sjajnih reklama, ekonomsku krizu koja razjeda međuljudske odnose i veze kao i neobičnu sposobnost ljudi da ne žele vidjeti zlo i zločin kada im se događa pred očima. Ipak, u središtu svega je Kit Kat klub i njegov konferansije čiji ironični komentari i dekadentno kabaretsko ozračje funkcioniraju kao metafora predratne Njemačke.
[supsystic-gallery id=20 position=center]
Mjuzikl Cabaret već je nakon prvog uprizorenja 1966. doživio velik uspjeh, nagrađen je mnogim nagradama, a svako novo uprizorenje, kojih je u proteklih četrdesetak godina bilo mnogo, također nije prošlo nezapaženo. Kazalište Komedija svojom tradicijom postavljanja vrhunskih svjetskih mjuzikala želi publici pružiti užitak gledanja vrhunske glazbene produkcije kakvu Komedijin ansambl zna i može napraviti.
Dirigent: Dinko Appelt
Redateljica: Dora Ruždjak Podolski
Koreografkinja: Petra Hrašćanec
Scenograf: Ivo Knezović
Kostimografkinja: Mirjana Zagorec
Korepetirtor: Krešimir Batinić
Osobe:
Master of Ceremonies (Emcee) Dražen Čuček
Clifford Bradshaw Ronald Žlabur
Fräulein Scneider Jasna Bilušić
Herr Schultz Dražen Bratulić
Fräulein Kost Sanja Marin
Sally Bowles Renata Sabljak
Ernst Ludwig Davor Svedružić
Gospođica Ana MagudKritike:
Nagrade:
Nagrada hrvatskoga glumišta 2012. za najbolju predstavu u kategoriji Opereta / Mjuzikl
Nagrada hrvatskoga glumišta 2012. Draženu Čučeku za najboljega glumca za ulogu EmCee-ja
Pročitajte tekst Irene Paulus iz programske knjižice:
KABARET O ŽIVOTU I ŽIVOT U KABARETU
Mala povijest kabareta
Kada je Rodolphe Salis, sin bogatog pivara, pjesnik, slikar i boem, godine 1881. otvorio prvi kabaret-klub Chat Noir, klubovi u kojima su gosti sjedili za stolovima te gledali neobični, često bizarni show s pjevanjem, plesanjem, komičnim i drugim točkama kazališno-boemskog tipa postali su neizostavnim dijelom pariškog noćnog života. Show je vodio Majstor ceremonije, koji je nerijetko bio sam vlasnik pa je dočekivao goste, nastupao i, ukratko, cijelim svojim bićem sudjelovao u zabavi. Tako je Salis svoje goste dočekivao s “Vaša Ekselencijo!” ili “Vaša štovana Izborna Visosti!”, a njegova je Chat Noir šesnaest godina sve “luđim” predstavama privlačila boeme, intelektualce i aristokrate.
U međuvremenu su u Parizu kabareti počeli nicati kao gljive poslije kiše, a najpoznatiji je bio Le Mirliton. Le Mirliton je bio sasvim drugačiji. Dok je Chat Noir parodirao akademizam (ne samo “uzvišenim” Salisovim pozdravom svakome gostu, nego i “srednjovjekovnim” uređenjem unutrašnjosti, a i predstavama u kojima su uživali ugledni posjetitelji poput Maupassanta, Huysmansa, Degasa, Maneta, Zole, pa čak i princa od Walesa), Le Mirliton je bio bliži uličarima. Ni njegov vlasnik Aristide Bruant nije bio daleko od te titule jer je karijeru započeo kao fijakerist na pariškom Gard du Nordu. “Ogromnog rasta, u visokim čizmama, crnoj odjeći, s crvenim šalom oko vrata i velikim šeširom na glavi, skočio bi na drveni podij, sjeo na nj i zaurlao: ‘Zavežite gubice, počinjem pjevati!'”, napisao je Igor Mrduljaš u knjizi Zagrebački kabaret – slika jednog rubnog kazališta.
Kabaret se od cabaret-chantana Rodolphea Salisa, razvijao u specifičnu, ulično-aristokratsku, izrazito boemsku formu. U Njemačkoj je teren pripremila bogata tradicija pučkog kazališta kojoj, sudeći prema definicijama te dramske vrste (“kazalište za veliko mnoštvo, za svakoga”), kabaret, ali i vodvilj, burleska, revija, cirkuska predstava, glazbena komedija, pa i mjuzikl, pripadaju kao podvrsta. Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Njemačkoj kabaret je imao posebno važnu ulogu jer je, kako Mrduljaš piše, u vrijeme Trećeg Reicha predstavljao posljednje utočište protiv nacizma. Tako je, na primjer, Werner Fink, koji je vodio kabaret Katakombe, odmah reagirao ako je u publici zamijetio naciste: “Gospodo, govorim li prebrzo? Možete li me slijediti? Ili ja vas moram slijediti?” Za razliku od vlasnika nekih drugih klubova, koji su zbog sličnog stava smrtno stradali, Fink je uspio preživjeti Drugi svjetski rat.
Berlinske priče Christophera Isherwooda
Pojava nove ideologije u Njemačkoj koja je pojam “narod” stavljala na uzvišeni položaj i pod čijom je krinkom bilo dopušteno sve – pa i pretući ili čak ubiti čovjeka na ulici, navela je englesko-američkog pisca Christophera Isherwooda na pisanje kratkih priča. U svoje je priče upleo vlastiti doživljaj Berlina, čiji ga je šarm odmah privukao. Kao sveprisutan znatiželjnik u berlinskom noćnom životu, Isherwood je bio oduševljen nekritičkim prihvaćanjem seksualnih sloboda (pisac je sam pokazivao homoseksualne sklonosti, a u Berlinu je boravio kao student medicine 1928-1929). Međutim, slobodu koju su s jedne strane nudili berlinski noćni klubovi sve je intenzivnije remetio rastući nacizam, a ta se ideologija izrazito negativnog predznaka prema pojedinim skupinama – naročito prema Židovima, homoseksualcima i prostitutkama – ponašala kao prema prljavim bićima koje ne treba samo izopćiti nego potpuno iskorijeniti.
Lagodni život kabareta postao je potpuno oprečan stvarnom životu. Opreke su bile toliko snažne da ih je Isherwood počeo obilježavati u svojim zapisima, a oni su objavljeni 1945. pod naslovom Berlinske priče (The Berlin Stories). U romanu Zbogom, Berlinu (Goodbye to Berlin) iz Berlinskih priča kao jedan od sporednih likova javlja se Engleskinja Sally Bowles, kabaretska pjevačica (za lik Sally pisca je inspirirala engleska glumica i pjevačica Jean Ross). Daljnji slijed zbivanja bio je logičan: kako je kabaretska pozornica zahtijevala glazbene nastupe, pomak prema glazbenoj sceni bilo je lako predvidjeti.
Najprije je kazališni pisac i režiser John van Druten Zbogom, Berlinu preradio u kazališnu predstavu naslova Ja sam kamera (I Am a Camera), a zatim je skladatelj i tekstopisac Sandy Wilson napisao dio glazbe i dramski tekst prema Isherwoodovoj priči s namjerom da je uobliči u glazbeno-scenski komad.
U međuvremenu je producent David Black režiju priče o kabaretu odlučio povjeriti čuvenom Haroldu Princeu koji je vrlo brzo uvidio da Wilsonova glazba ne hvata dobro duh Njemačke u vrijeme Weimarske republike. Prince se tada obratio skladatelju Johnu Kanderu i tekstopiscu Fredu Ebbu s molbom da napišu glazbu prema Van Drutenovom kazališnom komadu i Isherwoodovoj priči. Pisanje libreta povjerio je američkom dramaturgu Joeu Masteroffu, koji je izmijenio odnose među nekim likovima te uveo nove, ali je ostavio važnu dvostruku liniju: jedna je priča pratila zbivanja u dekadentnom klubu Kit Kat u kojemu je, zajedno s Majstorom ceremonije, nastupala Sally Bowles, a druga je priča pratila “stvarni” život u kojemu Sally živi s američkim prijateljem Cliffom Bradshawom.
Priča na dva kolosijeka
Clifford Bradshaw američki je pisac koji dolazi u Berlin u nadi da će naći inspiraciju za svoj novi roman. Odsjeda u pansionu Fräulein Schneider koji će naposljetku doista postati okosnicom njegovog novog romana. Cliff, naime, neko vrijeme uživa u predstavama noćnog kluba Kit Kat, u kojemu mu za oko zapinje zamamna Sally Bowles. Tada još ni ne sanja da će Sally jednoga dana biti izbačena iz kluba te da će se preseliti u njegovu sobu i da će se njih dvoje zaljubiti. Svijet se čini idealnim, naročito kada i prodavač voća Herr Schultz i Fräulein Schneider objave zaruke. Međutim, Sally ostaje trudna (ne znajući tko je otac djeteta), a Fräulein se počinje kolebati oko udaje, potaknuta upozorenjem svojeg prijatelja Ernsta Ludwiga kako i nije najpametnije udati se za Židova. Naposljetku život odnese sve: Sally abortira unatoč Cliffovoj želji da nju i dijete odvede u sretniji život u Pariz, a zatim u Ameriku, Fräulein Schneider odustaje od udaje, a Herr Schultz seli u drugi pansion. Clifford odlazi u Pariz bez Sally.
Sve se to odvija uz komentare Majstora ceremonije koji sa svog povlaštenog položaja pripovjedača i voditelja kluba Kit Kat kroz pjesmu tumači život. Ali crne misli nadvile su se i nad klub Kit Kat u čijem se gledalištu sve češće pjevaju nacističke pjesme…
Zrcaljenje publike: život i pozornica u pjesmama
U izvornoj brodvejskoj predstavi Cabaret koja je prvi puta prikazana publici 20. studenoga 1966. u kazalištu Broadhurst, redatelj Harold Prince kružnu formu ovog mjuzikla (koji po mnogočemu na sebe preuzima i formu boemskog kabareta) odlučio je gledateljima predočiti nizom zrcala s kojima se publika suočila čim je stupila u kazalište. Kazališni zastor bio je podignut, a zrcala su odražavala gledatelje koji su na taj način i sami postali dijelom predstave. Istu je sliku stvorio i slavni redatelj Bob Fosse kada je 1972. prema kazališno-glazbenom predlošku snimio istoimeni film. Film je tada u zvjezdanu orbitu lansirao relativno nepoznatu Lizu Minnelli te proslavio Joela Greya kao Majstora ceremonije (Grey je u istoj ulozi nastupao u kazališnoj predstavi, a Fosse se dugo nećkao da ga uzme u film).
Veza s publikom preko zrcala u kazališnoj predstavi i slavnom filmu nije bila slučajnost. U kabaretima su se pozornica i gledalište nerijetko stapali, a pjevati je mogao svatko – i čovjek na pozornici i čovjek u gledalištu. U Cabaretu se Majstor ceremonije uvijek obraća publici (i kazališnoj i filmskoj), a u filmu su česte scene u kojima Joel Grey nastoji na pozornicu dovući neku debelu gospođu ili se rukuje s gospodom u prvom redu. U “pravim” kabaretima prizori doista nisu bili daleko od opisanih: na primjer, poznato je da je u Chat Noir često navraćao Claude Debussy koji je ponekad dirigirao zborom sastavljenom od sâmih gledatelja.
Stoga nije čudno da u ovom mjuziklu interakcija s publikom započinje već u uvodnom broju, u kojem umjesto često neuljudnog i boemski intoniranog pozdrava kojime su Salis i Bruant svoju publiku uvlačili u noćni život, Majstor ceremonije na tri jezika pjeva dobrodošlicu svim gostima (Willkommen). Kao u svakom kabaretu, tako i u ovom, kazališnom, M.C. vodi publiku kroz show, no show je ovaj put mješavina stvarnog života i fikcije koja ga, zapravo, komentira. Zato su pjesme koje pjeva Majstor ceremonije često provokativne, a njihov je cilj da šokiraju. Na primjer, pjesma Kad biste znali što ja znam (If You Could See Her With My Eyes), u kojem je glavno lice gorila, isprva djeluje kao jedna od kabaretskih groteski pa ju ne treba shvaćati ozbiljno. No postupno se počinje naslućivati antisemitski kontekst, a sve je jasno na kraju kada M.C. izgovara: “Kad biste znali što ja znam, ta Židovka bila bi fajn!” Tekst je to koji je na premijeri mjuzikla Cabaret izazvao proteste, pa čak i bojkot, ali je uloga pjesme bila i da komentira konkretnu situaciju: zaruke Herr Schultza i Fräulein Schneider od početka su osuđene na propast.
Provlačeći vlastite komentare koji s pozornice otrovnim strelicama pogađaju bit konkretnih, stvarnih situacija, Majstor ceremonije govori i o Cliffovoj seksualnoj orijentaciji koja upućuje na biseksualnost. Kvazijodlanje u pjesmi Dvije dame (Two Ladies) upućuje na potencijalnu seksualnu slobodu koja je svojedobno toliko oduševila autora Berlinskih priča, Christophera Isherwooda. M.C.-jev komentar pogađa i bit Cliffovog očito ilegalnog posla koji mu nudi Ernst Ludwig. No Cliff se ne može oprijeti čarima novca koje su Kander i Ebb opisali u legendarnoj pjesmi Money (Money je jedna od pjesama koja je skladana za potrebe filma, ali je zbog popularnosti “prebačena” i u kazališnu verziju mjuzikla). A nisu li seks i novac glavni pokretači suvremenog društva?
Sally Bowles svakako ne skriva vlastitu seksualnost, a to se čuje čim pokaže zanimanje za pridošlicu Clifforda (Nemojte reći mami/Don’t Tell Mama). No ono što je specifično za Sally je činjenica da je ona sposobna zažmiriti na oba oka kada se radi o politici ili zbivanjima na ulici. Ona živi svoj život, a taj je život kabaret. Zato ga ona, bez obzira na sve (i na abortus, i na činjenicu da su Cliffa pretukli nacisti, i na probleme Herr Schultza) veže isključivo uz pjesmu. “Život je kabaret”, pjeva u jednom od najpopularnijih brojeva kojim negira postojanje “stvarnog” svijeta i pozdravlja nestvarni svijet noćnog kluba.
A zapravo, život se polako i sigurno počinje uvlačiti u nestvarni svijet pozornice upravo zahvaljujući činjenici da u kabaretu može svatko – i pozvan i nepozvan – zapjevati. Tako će pjesma (Budućnost je tu za nas/Tomorrow Belongs To Me), u početku naizgled sasvim nevino, slaviti ljepote prirode. Mjera je trodobna, a melodija je izuzetno pjevna i glazbeno vrlo, vrlo jednostavna (s očitim ciljem da “lako uđe u uho” i da je svatko može otpjevati). Tekst je svijetlo intoniran: “Već zlaćanog sunašca prosu se sjaj, a jelenji čuje se kas…” U tom trenutku nitko ne pomišlja na nasilje, agresiju, brutalnost – pojmove do kojih će, u krajnjoj konzekvenci, dovesti pjevanje. Teško je pojmiti da će nešto tako lijepo i pozitivno, uslijed tekstualnih obrata i manipulacija, prerasti u zastrašujuću himnu nacionalsocijalističkom pokretu.
Cabaret je bio jedan od prvih mjuzikala u kojemu nije bilo pravog sretnog završetka (dapače, događaji u Cabaretu daju naslutiti da budućnost neće donijeti ništa dobro njegovim likovima, koji, osim Clifforda, ostaju u nacističkom Berlinu). No unatoč tome mjuzikl je stekao kultni status pa je još 1967. nagrađen s osam nagrada Tony (među kojima su i nagrada za najbolji mjuzikl i najbolju glazbenu partituru). Svaka nova izvedba rezultira novim nagradama, jer uloge su izazovne i poticajne, a tekst provokativan i zanimljiv. Također, kultna je struktura ovog mjuzikla koji svojom kružnom formom na specifičan način povezuje pozornicu s publikom dok o popularnosti pjesama koje su ga doslovno proslavile svojom muzikalnošću, svojom putenošću, ali i svojom dvosmislenošću ne treba ni govoriti. Postoji li uopće mjuzikl koji ima voditelja koji je ujedno narator i komentator te koji, dijeleći uvrede, ali i želeći zabaviti, široke ruke pozdravlja publiku i uvlači je u svoj crni svijet? A mi mu priskačemo s oduševljenjem jer je taj svijet svejedno daleko ljepši od stvarnosti…
Irena Paulus
Leo Mujić, koreograf autor je zanimljivog suvremenog stila u kojemu spretno kombinira moderan i klasičan baletni izraz,čime je postao autorski zanimljiv za mnoga svjetska baletna kazališta. Koreografirao je baletne predstave za: Berlinski državni balet; Slovensko narodno gledališče u Ljubljani i Mariboru; Akademiju za glazbu i ples u Zürichu; solo za Tamása Nagyja u Nizozemskom nacionalnom baletu u Amsterdamu; solo za Aurelie Dupont u pariškoj nacionalnoj Operi; balet Promijeni me za plesni festival Jacob’s Pillow u Massachusettsu; solo za Davida Hollberga – prvaka newyorškog ABT-a; duet za Drew Jocoby i Rubinalda Pronka; dva cjelovečernja baleta u Augsburgu Traumgekrönt inspiriran poezijom Rainera Marije Rilkea i Orpheus-Saitenschlag; te solo za Friedemanna Vogela u Stuttgarter ballettu. U tokijskom Theatre No napravio je nezavisni baletni projekt s prvacima New National Theater, a za Tokio City Ballet koreografirao je balet Smrt i djevica. U Mađarskome narodnom kazalištu u Pečuhu balet Change back; u Nacionalnom baletu u Györu balet Glass house; u beogradskom Narodnom pozorištu balet u operi Moć sudbine; u novosadskom SNP-u balet Carmina burana Carla Orffa. U riječkom HNK Ivana pl. Zajca premijerno je izveden autorski projekt nastao u suradnji s koreografkinjom Mašom Kolar Pour homme et famme. S Valentinom Turcu na Dubrovačkim ljetnim igrama postavio je autorski projekt Opasne veze u koprodukciji s mariborskim SNG-om i Festivalom Ljubljana. Suradnja s Valentinom Turcu rezultirala je i baletima Carmen (Balet HNK Split), Romeo i Julija (u Latvijskom nacionalnom baletu i u Francuskoj u teatru Metz Metropole).
Rođen u Varaždinu. U djetinjstvu se prvenstveno bavio bejzbolom i igrao za varaždinsku „Vindiju“, a 2012. osnovao je svoj prvi bend s kojim je snimio dva singla na engleskom jeziku, te se počeo sve više okretati glazbi i glumi. Krajem 2013. godine ušao je u bend Groove On s kojim je odradio preko 50 nastupa u Hrvatskoj i Sloveniji. Iste godine nastupao je u mjuziklu „Josip i kričave boje njegovih snova“ redatelja Richarda Monteza, a krajem ljeta 2014. godine u mjuziklu „Les Misérables“. 2014. godine izabran je u tim Jacquesa Houdeka u show programu „The Voice – Najljepši glas Hrvatske“, te je s Jacquesom i Oliverom Dragojevićem nastupio u Lisinskom. Krajem 2015. godine postao je član gig/event benda The Groovebox. 2017. godine izdao je svoja prva tri singla, „Samo ti“, „Osjećaš li“ i „Čujem ti glas“, pod diskografskom kućom Universal Music Hrvatska. Ostvario je 12 nastupa u 10 dana Špancirfesta u sklopu dva benda, kao solo izvođač, te kao dio mjuzikla „Chicago“ koji je složen kao glazbeno-plesni performans u kojem je igrao ulogu Billyja Flynna. Krajem 2018. godine igrao je glavnu ulogu u mjuziklu „Glazba srca mog“ koji je premijerno izveden u studenom u varaždinskom HNK. U prosincu iste godine izdao je pjesmu „Božić je“ u suradnji s Laurom Mjedom.
Rođen u Zagrebu 15. 1. 1998. godine. Nakon završene osnovne glazbene škole nastavlja učiti klavir u Groove Sound & Music glazbenoj školi u Zagrebu. 2017. godine završio je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, smjer Fotografski dizajner. Nastupao je i osvojio nagradu kao jedan od predstavnika hrvatskih blues snaga u Memphisu na International Blues festivalu, a 2018. godine sudjelovao je u finalu RTL-ovog showa “Zvijezde”. Klavijaturist je grupe “Kojoti”, a osnovao je i vlastiti bend “Magnar” s kojim je izbacio singl 2019. godine.
Igor Drvenkar, pjevač i producent, rođen je u Koprivnici 22. 5. 1991. godine. Od 2009. godine živi u Zagrebu gdje se glazbeno educira i aktivno nastupa. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja počeo se profesionalno baviti glazbom i autorskim radom, te sudjelovanjem na festivalima. 2012. godine vokalno se usavršavao kod profesora Marijana Huljića, a 2013. na Rock Akademiji završio je tonsko snimanje i produkciju kod profesora Mire Murivrana. Iste je godine na festivalu „Pjesme Podravine i Podravlja“ nagrađen kao najbolji kantautor te potpisao suradnju s glazbenom kućom Kviskoton i izbacio svoj prvi solistički album. Ujedno se i po prvi puta pojavljuje u kazalištu, u ulozi Poncija Pilata u mjuziklu „Uskrsli“ Danielea Riccija, u režiji Roberta Boškovića i Marka Cindrića. 2014. godine na dječjem festivalu „Kukuriček“ nagrađen je za najbolji aranžman, a narednih se godina počinje aktivnije baviti samim skladanjem i produkcijom. 2015. godine pjevao je u mjuziklu „Legenda Ružice grada“ u režiji Roberta Boškovića. Skladao je, aranžirao i producirao glazbu za predstave „Trešnjalot“ i „Karlo i Djed“. 2017. godine nastupao je na izložbi „Tesla – Mind from the Future“ u koncertnoj izvedbi rock opere „Tesla“ autora Andreja Kljakovića i Lina G. Roche. Nastupao je u 3. sezoni HRT-ove glazbene emisije „A strana“. Glavni je vokal grupe GEA s kojom aktivno izbacuje autorske singlove u izdanju Croatia Recordsa, te nastupa diljem Hrvatske.
Siniša Štork rodio se 21. svibnja 1966. u Derventi. Solo pjevanje je upisao 1987. na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, gdje je diplomirao 1991. u klasi prof. Blanke Kurpjel Danon i prof. Paše Gackić. Nastavio se usavršavati te 1996. upisuje Akademie fűr Musik und Darstellende Kunstu Beču, studij opernih uloga, kod profesora Kurta Malma, Uwea Theimera, Franza Donnera Helene Kruso, gdje je diplomirao 2000. godine.
Rođen 1985. godine u Rijeci. Prvi je put javno nastupio sa 6 godina i ubrzo je nakon toga s bratom i prijateljima osnovao dječji bend „3+1“ i ostvario nastupe diljem Hrvatske, kao i u show emisijama nacionalnih televizija („Turbo Limach Show“). S 10 godina nastupa u pulskom amfiteatru pred 10.000 gledatelja. Nastavio je nastupati na televizijskim emisijama i show programima („Ples sa zvijezdama“, „Zvijezde pjevaju“), uključujući i onaj na hrvatskom izboru za pjesmu Eurovizije, te je na brojnim festivalima izvodio vlastite skladbe i osvajao nagrade publike i struke za umjetnički dojam i interpretaciju. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja pohađao je glazbenu školu Ivana Matetića Ronjgova gdje je maturirao 2003. godine, a 2009. godine diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Zabilježio je nastupe na pozornicama diljem Hrvatske i regije, kao i na brojnim glazbenim emisijama (“Story Supernova”, “Hrvatski idol”, “Showtime”, “The Voice – Najljepši glas Hrvatske”) te u dvije sezone showa “Supertalent”, a 2010. godine postaje i polufinalist showa. 2011. godine postao je dio ansambla mjuzikla „Footloose“ u režiji Igora Barberića. Završio je Musical Class Intensive u segmentu pjevanja, plesa, glume i izvedbene umjetnosti u školi pjevanja „Husar & Tomčić“, te je dvije sezone bio dijelom edukacije za mjuzikl. Nastupao je i u mjuziklu „Pacijenti“ Igora Barberića, Tončija Huljića i Mire Gavrana, a 2018. godine bio je član ansambla mjuzikla „Alphonsine“ Veseljka Barešića u kazalištu „Komedija“. Uz Juditu Franković igra više uloga u predstavi „ROOM No. 13“ u suradnji „DANCE COMPANY &M“ i Judite Franković.
Rođen je u Kikindi u Vojvodini. S devet se godina počeo baviti baletom i prvi put stao na scenu, kada je otkrio ljubav prema kazalištu i umjetnosti. Nastavio se baviti klasičnim baletom sljedećih 8 godina, a potom je prešao na suvremeni. Nakon godinu dana bavljenja istim otišao je i na prvo natjecanje: na međunarodnom natjecanju u Rumunjskoj osvojio je prvo mjesto u kategoriji suvremenog plesa i titulu prvaka 2015.-2016. godine. U Kikindi je sudjelovao u mnogobrojnim mjuziklima i baletnim koncertima („Moulin Rouge“, „Le magazine de suicide“), te surađivao s udruženjem „Kancelarija za mlade“. 2016. godine preselio se u Zagreb kako bi stekao što više iskustava vezanih uz ples, pjevanje i glumu. Kao polaznik Škole za mjuzikle „Husar & Tomčić“ učestvovao je u produkciji „Cesta“, izvedenoj u kazalištu „Komedija“.
Rođen 28. 9. 1993. u Zagrebu. Pohađao je školu pjevanja „Husar & Tomčić“ gdje je dobio i svoju prvu glavnu mušku ulogu u mjuziklu amaterske produkcije, odigranom u kazalištu „Komedija“. Potom se pridružio ansamblu „Kolbe“ s kojim je u duhovnom rock-mjuziklu „Uskrsli“ u režiji Roberta Boškovića i Marka Cindrića ostvario ulogu Jude. S istim je ansamblom u projektu „Život za život“ igrao glavnu mušku ulogu i gostovao u mnogim gradovima diljem Hrvatske, a između ostalog i u HNK Zagreb, HNK Varaždin i Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku. 2017. godine natjecao se u RTL-ovom glazbenom showu „Zvijezde“ i ušao u top 20 natjecatelja. Iste je godine u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara imao priliku glumiti u Krležinim „Gospodi Glembajevima“, pod redateljskom palicom Zlatka Svibena.
Rođen je 8. 8. 1985. godine u Zagrebu. Ozbiljnije se počeo baviti glazbom 2004. godine kada je na Rock akademiji u Zagrebu upisao satove klavira kod prof. Berislava Arlavija i solfeggio kod prof. Tihomira Petrovića. Kao klavijaturist redovito je nastupao u školskim produkcijama i godišnjim koncertima u zagrebačkom klubu Sax!. 2006. godine upisao je solo pjevanje kod prof. Maje Jakoliš, te počeo nastupati i kao vokal. 2007. i 2008. godine kao klavijaturist sudjelovao je u školskom projektu D.I.S.C.O show u formi mjuzikla pod dirigentskom palicom Igora Tatarevića. Od 2007. do 2015. godine bio je glavni vokal i klavijaturist zagrebačkog reggae cover benda One Dread, s kojim je nastupao u Hrvatskoj i inozemstvu. 2008. godine upisao je satove pjevanja kod prof. Mirele Brnetić u Vokalnom studiju Bacchabundus, te dvije godine kasnije nastupa na „Tribute to Queen“ koncertu u zagrebačkom klubu KSET. 2011. godine u HNK Varaždin igrao je ulogu Cherubina u rock operi „Hocus Pocus“ Igora Tatarevića u suradnji s Ivicom Krajačem. 2013. i 2014. godine pjeva u ansamblu i igra ulogu glasnika u mjuziklu „Antigona“ Trpimira Jerkovića u CKT Trešnjevka. 2017. godine ušao je u top 60 natjecatelja RTL-ovog showa „Zvijezde“, a u „SuperTalentu“ NoveTV nastupio je u polufinalu. Od 2018. godine usavršava vokalnu tehniku kod prof. Kristine Beck Kukavčić te nastupa u akustičnoj varijanti po zagrebačkim barovima, a preko ljeta i na moru.
JACQUES HOUDEK (rođen 14. travnja 1981. u Zagrebu) najbolji je hrvatski vokal mlade generacije,
Darija Auguštan (Zagreb, 1996.) studentica je pete godine solo pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Snježane Bujanović – Stanislav. Pjevačko obrazovanje započela je u Glazbenoj školi Pavla Markovca u Zagrebu u klasi prof. Nataše Šurine.
Godine 2011. upisuje studij dirigiranja na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u klasi prof. Uroša Lajovica. U lipnju 2016. stekao je zvanje magistra muzike (mag. mus) u klasi prof. Mladena Tarbuka. U bitna dirigentska ostvarenja ubraja suradnje sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije, Zagrebačkim solistima, HNK u Osijeku, Zagrebačkom filharmonijom (u sklopu diplomskog koncerta), opernim ansamblom HNK u Zagrebu (W. A. Mozart: Figarov pir, prilikom premjernih izvedbi asistent dirigenta a nakon toga i dirigent, u sklopu diplomskog koncerta), Ansamblom Gradskog kazališta Komedija Zagreb, Festivalskim orkestrom Samoborskih glazbenih večeri, Hrvatskim komornim orkestrom, Zagrebačkim orkestrom mladih i dr. Od 2016. godine angažiran je kao profesor dirigiranja i gudačkog orkestra na međunarodnom seminaru Youngmasters u Samoboru. Sudjelovao je u suradnji Muzičke akademije i kazališta Mala scena u kojoj je dirigirao operetu Ivana pl. Zajca Momci na brod. Za taj je projekt akademske godine 2014./2015. primio Rektorovu nagradu. U listopada 2016. bio je zaposlen kao zborovođa u HNK Osijek , te je s tim ansamblom pripremao opere (G. Puccini: Tosca, G. Verdi: Trubadur, V. Bellini: Norma, V. Lisinski: Porin, I. pl. Zajc: Nikola Šubić Zrinjski), zatim operetu E. Kalamana Die Bajadere, mjuzikl R. Rodgersa Moje pjesme moji snovi, te samostalni zborski koncert s kompozicijama iz ruskog romantizma (Rahmanjinov: Vespers Op. 37, Čajkovski, Sviridov, Shnittke). U prosincu 2018. godine ravnao je novogodišnjim koncertom HNK u Osijeku. Za vrijeme rada u Osijeku paralelno je vršio dužnost naslovnog asistenta na odjelu za glazbenu pedagogiju na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, a od siječnja 2018. zaposlen je u Gradskom kazalištu Komedija Zagreb gdje je dirigirao mjuzikle Byron, Jalta, Jalta, Jesus Christ Superstar te komediju Zaljubljeni Shakespeare.
Lucija Jelušić rođena je 09. 11. 1995. godine u Zagrebu. Osnovnu glazbenu školu završila je u Pregradi, nakon čega odlazi u Zagreb upisuje gimnaziju te paralelno pohađa Glazbeno Učilište Elly Bašić – teoretski smjer i Glazbenu školu Pavla Markovca – smjer solo pjevanje u klasi prof. Nataše Šurine.
Kristina Habuš rođena je 26.3. 1978 godine. Učila je solo pjevanje u klasi Lidije Horvat Dunjko na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli. Trenutno se usavršava kod vokalnog pedagoga Ire Siffa te na vokalnim master classevima kod Liore Mauer i Lucy Arner.
Diplomirala je solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi red. prof. Cynhtie Hansell Bakić. 2018. završila je specijalizirani magisterij—smjer opera na Sveučilištu u Bernu u klasi prof. Christiana Hilza. Trenutno se usavršava u vokalnom studiju McCray s profesoricom Prizrenkom McCray. Profesionalni pjevački debi ostvarila je u Mozartovoj operi „Mitridate, re di Ponto“ kao Arbate u Theater Orchester Biel Solothurn u Bielu, Švicarska, dok je svoje prve profesionalne kazališne korake napravila već u dobi od 5 godina u produkciji opere „Madame Butterfly“ u Hrvatskom nacionalnom kazalištu u Zagrebu. Od tada, ostvarila je 13 uloga kao glumica u profesionalnim produkcijama, od čega se posebno ističe glumačko ostvarenje u predstavi „Sunce djever i Neva Nevičica“ za koje je nagrađena mnogim nagradama, uključujući i Nagradu hrvatskog glumišta. Ostvarila je i 3 filmske uloge, niz uloga u sinkroniziranim filmovima te šest opernih uloga. Od 2019. godine umjetnička je ravnateljica kazališta Mala scena gdje je producirala pet produkcija, a autorica je i predstave „Leptirove pjesme“, prve hrvatske interdisciplinarne predstave koja spaja operu i suvremeni ples. U 2022. godini nagrađena je na 8. FEDU Festivalu u Sarajevu za ulogu pripovjedačice u predstavi „Velika tvornica riječi“. Kao pjevačica osvojila je nekoliko nagrada, uključujući i nagradu za najbolji ženski vokal na natjecanju Silk Road & Young Dreams u Pekingu, Kina. Osim toga, tijekom prve godine Covid-19 pandemije, producirala je, vodila i kreirala program Mala scena online koji je uključivao niz online predstava, radionica, predavanja i umjetničkih čitanja priča i bajki za djecu.
Rođen je u Koprivnici 1991. godine. Nakon završene srednje škole u Đurđevcu počeo se aktivnije baviti glazbom i pjevanjem. Od 2012. do 2015. vokalno se usavršavao kod profesora Marijana Huljića. Nastupao je na raznim festivalima, te je 2012. na festivalu Pjesme Podravine i Podravlja u Pitomači nagrađen za najboljeg mladog kantautora. 2013. na Rock Akademiji završio je tonsko snimanje i produkciju kod profesora Mire Murivrana. 2014. u koprodukciji kazališta Komedija i ansambla Kolbe utjelovljuje Poncija Pilata u mjuziklu „Uskrsli“ Danielea Riccija, a 2015. godine pjevao je u mjuziklu „Legenda Ružice grada“. Skladao je, aranžirao i producirao glazbu za predstave „Trešnjalot“ i „Karlo i Djed“. Od 2015. do 2022. frontmen je grupe GEA s kojom je snimio autorski album u izdanju Croatia Recordsa. Od 2018. nastupa u HRT-ovoj glazbenoj emisiji „A strana“. U Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija igrao je Pilata u rock-operi „Jesus Christ Superstar“ (2019.), a iste je godine pokrenuo i glazbeni studio. 2020. godine organizirao je nastupe glazbenika u virtualnoj stvarnosti i prostorno dizajniranom zvuku. Trenutno kao solo izvođač nastupa, snima i objavljuje vlastite autorske radove.
Rođen u Varaždinu. U djetinjstvu se prvenstveno bavio bejzbolom i igrao za varaždinsku „Vindiju“, a 2012. osnovao je svoj prvi bend s kojim je snimio dva singla na engleskom jeziku, te se počeo sve više okretati glazbi i glumi. Krajem 2013. godine ušao je u bend Groove On s kojim je odradio preko 50 nastupa u Hrvatskoj i Sloveniji. Iste godine nastupao je u mjuziklu „Josip i kričave boje njegovih snova“ redatelja Richarda Monteza, a krajem ljeta 2014. godine u mjuziklu „Les Misérables“. 2014. godine izabran je u tim Jacquesa Houdeka u show programu „The Voice – Najljepši glas Hrvatske“, te je s Jacquesom i Oliverom Dragojevićem nastupio u Lisinskom. Krajem 2015. godine postao je član gig/event benda The Groovebox. 2017. godine izdao je svoja prva tri singla, „Samo ti“, „Osjećaš li“ i „Čujem ti glas“, pod diskografskom kućom Universal Music Hrvatska. Ostvario je 12 nastupa u 10 dana Špancirfesta u sklopu dva benda, kao solo izvođač, te kao dio mjuzikla „Chicago“ koji je složen kao glazbeno-plesni performans u kojem je igrao ulogu Billyja Flynna. Krajem 2018. godine igrao je glavnu ulogu u mjuziklu „Glazba srca mog“ koji je premijerno izveden u studenom u varaždinskom HNK. U prosincu iste godine izdao je pjesmu „Božić je“ u suradnji s Laurom Mjedom. U Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija igrao je Jesusa i Simona u rock-operi „Jesus Christ Superstar“ (2019.). Trenutno radi kao radijski voditelj.
Rođen je 1986. godine. Nakon završene Klasične gimnazije u Zagrebu i Glazbene škole „Vatroslav Lisinski“ (smjer gitara), 2009. diplomirao je glumu i lutkarstvo na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Pojavljivao se u brojnim reklamama, serijama, kratkometražnim i dugometražnim filmovima, te nastupao u brojnim predstavama raznih produkcija. Glumio je glavne muške uloge u dramskim serijama „Ruža vjetrova“ (RTL) i „Zlatni dvori“ (Nova TV), a 2018. bio je kandidat zabavnog showa „Tvoje lice zvuči poznato (Nova TV). Bavio se i sinkronizacijom dječjeg programa HRT-a. U Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija ostvario je ulogu u mjuziklu „Mamma Mia!“.
Rođen 1999. u Zagrebu. Prva glumačka iskustva stekao je pod mentorstvima Petre Radin u Tvornici lutaka i Irene Kolar Vudrag u ZKM-u. U Školi za grafiku, dizajn i medijsku produkciju u Zagrebu završio je smjer Medijski tehničar. Klasično osnovno glazbeno obrazovanje stekao je u Glazbenoj školi Pavla Markovca, smjer klavir, a dvije je godine učio blues, jazz, rock i pop u Groove Music School. Četiri godine pohađao je i nastupao u produkcijama škole pjevanja Husar&Tomčić, dok je s raznim bendovima pjevao i svirao u mnogobrojnim zagrebačkim klubovima. Sa svojom obitelji nastupao je u raznim televizijskim emisijama, kao i na dva koncerta „Božić u Ciboni“, te na koncertu povodom 50. obljetnice albuma „Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band“ grupe the Beatles u koncertnoj dvorani Lisinski. Završio je preddiplomski studij glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku gdje je sa svojom klasom sudjelovao na raznim projektima, među kojima su i dva vodvilja Georgesa Feydeaua (glavna uloga u vodvilju „Hortenzija je rekla ‘Baš mi se fućka’“). Ulogom LeFoua u Ljepotici i zvijeri (2022.) započela je njegova suradnja s Kazalištem Komedija.
Andy Jelčić prevoditelj je u trokutu hrvatski-engleski-njemački jezik, pisac, književni komentator i publicist. Preveo je brojna klasična i suvremena književna djela – prozu, poeziju i dramu (Shakespeare, Musil, Doderer, Sebald, Canetti, Perutz, Burnside, Habermas, Fitzgerald, Murakami
Krešimir Dolenčić hrvatski je kazališni redatelj. Rođen 1962., odrastao i školovan u Zagrebu. Predstave počinje raditi na prvoj godini Akademije za kazalište, film i televiziju. Kako tada, tako i danas. Režirao je na svim otvorenim i zatvorenim pozornicama Hrvatske, festivalima, kazalištima, otocima, stadionima, na zemlji u vodi i u zraku. Režirao je dramske i operne predstave u Velikoj Britaniji, Sloveniji, Njemačkoj, SAD-u, Omanu i Kini. Neke od njih na repertoarima su nacionalnih kuća već nekoliko desetljeća. Autor je i redatelj preko stotinu i pedeset scenarija velikih svečanosti, koncerata, televizijskih i sportskih priredbi, manifestacija u zemlji i inozemstvu.
Ana Tonković Dolenčić rođena je u Zagrebu 1974. godine. U Zagrebu je završila Klasičnu gimnaziju i diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti, smjer dramaturgija. Kao dramaturginja, autorica ili koautorica radila je u većini hrvatskih kazališta i kazališnih festivala, a neke od tih predstava dobitnice su značajnih nagrada struke i publike. Od 60-ak kazališnih predstava na kojima je radila, među kojima su mnogi klasici svjetske i domaće dramske književnosti, 18 je izvedenih originalnih dramskih tekstova i 20 dramatizacija. Na Hrvatskoj televiziji surađivala je kao scenaristica i novinar urednik Hrvatskoga radija. Od 2000. do 2012. bila je članica Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika, od 2012. do 2016. bila je zaposlena kao dramaturg u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, a trenutno kao dramaturg radi u Zagrebačkom kazalištu lutaka. Autorica je zbirke adaptacija i dramatizacija Prepričavanja objavljene 2008. godine u nakladi VBZ.
Rođena je 1992. u Zagrebu. 2007. godine upisala je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu te stekla zvanje tekstilnog i modnog dizajnera. Godine 2011. upisuje preddiplomski studij na Tekstilnotehnološkom fakultetu u Zagrebu, smjer tekstilni i modni dizajn. Godine 2017. nakon položenog završnog rada pod mentorstvom renomirane slikarice Pauline Jazvić stječe zvanje inženjera tekstilnog i modnog dizajna te upisuje diplomski studij na istom fakultetu, smjer kostimografija. Tijekom diplomskog studija kostimografije bila je student renomiranih kostimografkinja Barbare Bourek i Ivane Bakal pod čijim je mentorstvom sudjelovala u tri projekta ovjenčanim Rektorovim nagradama. 2019. godine u studentskoj suradnji s Akademijom dramskih umjetnosti u Zagrebu upoznaje Krešimira Dolenčinća, koji zapaža njezin rad, te već iduće godine započinje njihova česta profesionalna suradnja. Kao profesionalni kostimograf debitirala je u njegovim predstavama Majstori (Ana Tonković Dolenčić) u Kazalištu Moruzgva i Cigle Svete Elizabete (Vid Balog) u HNK-u u Varaždinu. Iste godine surađuje s Ivanom Leom Lemom i Ecijom Ojdanić na nagrađivanoj monodrami Vla Vla Vlajland Cabaret. 2021. godine ponovno surađuje s Dolenčićem na predstavi Matijaš Grabancijaš Dijak koja je iste godine dobila tri Nagrade hrvatskog glumišta. Kao vanjski suradnik kostimograf sudjelovala je na osam projekata Akademije dramske umjetnosti, u glumačkoj klasi Krešimira Dolenčića. U svojoj karijeri aktivno se bavi ilustracijom, a njene je radove objavila agencija Capsules Book u izdanju svog omnibusa za 2019. godinu.
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radi kao samostalna umjetnica na
Ivan Josip Skender (Varaždin, 1981.), skladatelj i dirigent, svestrani je glazbenik vrlo širokog spektra djelovanja. Upisuje studij kompozicije 1997. godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Željka Brkanovića kao najmlađi student kompozicije u povijesti Akademije, a 1999. i paralelni studij dirigiranja u klasi prof. Vjekoslava Šuteja te se kasnije usavršava na postdiplomskom studiju u Beču kod Uroša Lajovica te brojnim seminarima i radionicama iz kompozicije (Michael Jarell, Joszef Soproni) i dirigiranja (Klaus Arp, Bertrand de Billy, Zubin Mehta i dr). U njegovu širokom i svestranom opusu nalazi se glazba za soliste, komorne ansamble, orkestre, zborove, glazba za kazališne predstave, mjuzikl, opera Šuma Striborova (sa svojih 27 izvedbi nadaleko najizvođenija bienalska opera). Kao dirigent surađivao je s brojnim hrvatskim i stranim ansamblima, a od 2012. stalni je dirigent ansambla Cantus. Od 2005. do 2019. bio je zaposlen u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu kao zborovođa i dirigent. Bio je i vršitelj dužnosti direktora Opere HNK-a u sezoni 2013./2014. Od 2009. je na Muzičkoj
Rođen je 1963. godine u Rijeci. Diplomirao je dizajn svjetla, video i kazališne projekcije na MAPA-i (Moving Academy for Performing Arts Amsterdam) u klasi Idea Van Heiningena. Za istu akademiju predavao je na radionicama u Bukureštu, Berlinu, Bratislavi i Pragu. Oblikovao je svjetlo za preko 300 predstava u Hrvatskoj i inozemstvu. U mnogim predstavama potpisuje i scenografiju. S Krešimirom Dolenčićem postavlja u Pekingu najveću svjetsku produkciju Verdijeve Aide, osvijetlivši je s više od 3200 rasvjetnih tijela. U Omanu radi oblikovanje svjetla za otvaranje i zatvaranje drugih Azijskih igara na pijesku. U mnoga naša kazališta svojim je predstavama uveo automatsku rasvjetu, koja je sada u stalnom postavu rasvjetnog parka. U HNK-u u Zagrebu i Rijeci te SNP-u Novi Sad projektirao je novi način vješanja lateralne rasvjete, da se postigne bolja kvaliteta bočnog svjetla te lakša komunikacija glumaca sa scenom. Svira gitaru u reafirmiranoj riječkoj kultnoj grupi Paraf. Član je Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske. Dobitnik je brojnih strukovnih nagrada, između ostalog Nagrade hrvatskog glumišta, Marulićevih Dana, Festivala malih scena, PIF-a, SLUK-a, Assitej-a… Od 1996. djeluje kao slobodni umjetnik, a od 2009. predaje na Akademiji
Rođen u Osijeku 1976. Prve plesne korake započeo u KUD-u Srđan
Josipa Bilić (Zagreb, 1997.) ostvarila je svoj profesionalni operni debi kao stipendistica Opere HNK u Zagrebu gdje je od 2019. godine nastupila u ulozi Papagene, Mozartove Čarobne frule, u ulozi Amora, Gluckovog Orfeja i Euridike, u ulozi Ines, Verdijevog Trubadura, u ulozi Glas s neba, Verdijevog Don Carla, te kao Čobanče u Gotovčevoj operi Ero s onoga svijeta.
Filip Sertić rođen je 1991. u Zagrebu. Završio je Fakultet političkih znanosti i potom glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Nakon studija radio je u Kazalištu Kerempuh (Šest likova traži autora u režiji Olivera Frljića i Samoubojica u režiji Vite Taufera). Istovremeno radi na filmu i televiziji. Prva televizijska uloga bila mu je ona Darka Rundeka u seriji Crno Bijeli Svijet. Ostvario je i uloge u serijama Blago Nama i Nemoj nikome reći te filmovima Posljednji Srbin u Hrvatskoj i Za ona dobra stara vremena.