Najljepši posao na svijetu

Ivica Ivanac
(Izvatci iz knjige “Najljepši posao na svijetu – kako nastaje kazališna predstava” Ivice Ivanca. Biblioteka “Modra Lasta”, Školska knjiga, Zagreb, 1970. Objavljujemo ljubaznošću izdavača

 ULAZIMO U TEATAR NA MALA VRATA

U kazališnu umjetnost, jednostavno – teatar, može se ući na Velika ili na Mala vrata. Na Velika vrata obično ulazi publika, a povremeno i po koji besmrtnik, da bi proslijedio u Povijest umjetnosti. Ali, tih je zaista malo. Većina umjetnika ulazi u teatar na Mala vrata. Zato ta Mala vrata i zovu “Ulaz za glumce”.

Kad ujutro stojite kraj tog ulaza za umjetnike i ostalo osoblje teatra i prepirete se oko nedjeljne nogometne utakmice s nekim članom zbora, sve vam se to pomalo čini čudno; rekao bih, čak nestvarno. Jer kraj vas, odjednom, prođe jedna poznata osoba u odijelu konfekcije “Varteks” i u cipelama marke “Borovo” i tek kad kaže:

– Prokletstvo, kakva gužva u toj “četvorki”… – vi se sjetite da je to sinoćnji Hamlet, za kojega vam je mama (koja nije išla ukazalište, nego je ostala gledati televiziju) rekla da je bio tako duhovit u jednoj domaćoj TV-komediji, dok je sestra (koja nije ostala kod kuće gledati televiziju, ali nije pošla ni u kazalište, nego je išla u kino) bila oduševljena tim istim glumcem u najnovijem domaćem filmu. A vaš otac, koji je ljubitelj mirnijih oblika umjetnosti i koji je legao u krevet s najnovijim “Zelenim dodatkom”, sjeća se da je tog istog glumca slušao u jednoj radio-drami. U neku ruku, on je vaš kućni prijatelj, ali uvijek nekako na daljinu; a sada stoji pred vama, i ljuti se na gužvu u “četvrtici”. On ima vremena, nije ni u kojoj podjeli, pa će malo ćaskati s vatrogascem i članom zbora.

U ovom svijetu čudesa, koji se zove Teatar, sve je zapravo veoma obično, svakodnevno i ni najmanje čudno. Pa gdje su onda čuda? Još ne znam. Potražimo ih.

U nastavku pročitajte neki od ovih tekstova: