Mala kavana

Carlo Goldoni – Damir Lončar: MALA KAVANA, komedija

Dramaturški obradio i za prikazivanje u Kazalištu Komedija prilagodio Damir Lončar

 

Redatelj: Damir Lončar

Scenograf: Ivo Knezović

Kostimografkinja: Danica Dedijer

Autor glazbe: Dinko Appelt

 

OSOBE:

Mile Šesto, vlasnik male kavane  Damir Lončar

Genček, zagrebački gospon  Željko Duvnjak

Stanko, trgovac suknom  Davor Svedružić

Karlo, tobožnji dubrovački konte  Filip Juričić

Jasmina, Karlova žena  Vanja Ćirić

Mirna, Stankova žena  Jasna Palić Picukarić

Lili, plesna umjetnica  Nina Kaić Madić

Alojz, vlasnik kartašnice  Vid Balog

Tonček, konobar kod Mileta  Ivan Magud / Robert Budak

Redarstvenik, u civilu  Goran Malus

 

Premijera: 28. studenoga 2014.

Trajanje: oko 2 sata i 15 minuta

Cijena: 40, 50 i 60 kuna

RIJEČ REDATELJA:

Carlo Goldoni (1707-1793) jedan je od možemo reći najznačajnijih svjetskih komediografa. Već sama ta činjenica dovoljan je razlog za uvrštavanje nekog njegovog djela na repertoar  kazališta. Pogotovo je to tako ako se radi o kazalištu Komedija koje njeguje komediju kao dramsku vrstu. U ovom slučaju riječ je o komediji  koju je autor nazvao La bottega del caffe, a ja sam je preveo kao Mala kavana. Ona nam donosi svijet kavane u vrijeme kad je ispijanje kave bila novost i ritual, svijet kockara, kartaša, ogovaranja i trača, žena koje traže odbjegle muževe, poštenih plesačica… Zvuči zanimljivo, zar ne?

Prvi susret s ovim djelom imao sam još kao klinac, kad sam kao nedovršeni student glume na Dubrovačkim ljetnim igrama osamdesetih godina prošlog stoljeća (!) uspio vidjeti tu predstavu. Nju je pod nazivom Kafetarija postavio Tomislav Radić, preselivši radnju komada iz Mletaka u Dubrovnik. Predstava je bila godinama hit Igara, plijenila je svojim šarmom, lakoćom i maestralnom izvedbom Izeta Hajdarhodžića u ulozi gospara Lukše. U mojoj obradi teksta i u našoj predstavi, gospar Lukša postao je gospon Genček, zagrebački gospon, nepogrešivo uvijek u pravu u pogledu baš svega. Pogađate, priču sam preselio u Zagreb. Vrijeme radnje – 1910. godina. Nastojao sam sačuvati čim više Goldonijevu konstrukciju teksta, uz neophodna kraćenja koja nalaže percepcija današnjega gledatelja.
Damir Lončar

 

CARLO GOLDONI – ISTINSKI ZALJUBLJENIK U KAZALIŠTE

 

Carlo Goldoni rođen je u Mletcima 25. veljače 1707. Rodio se u doba karnevala i čitav je njegov život bio obilježen maskama, kazalištem. Iako je  završio pravo i trebao postati odvjetnik, u toj je službi proveo svega nekoliko godina, a i to je uglavnom iskoristio da bi opisao pravne razmirice u svojoj čuvenoj komediji Ribarske svađe. Kazalište je volio oduvijek, njemu se vraćao, ono mu je dalo i oduzelo sve. Iako je napisao ogroman broj komada, umro je daleko od voljene Italije, u Parizu, 6. veljače 1793. u besparici i ne osobito hvaljen od svojih suvremenika.

Od onog dana, kad je, na užas svojih roditelja, napustio časno pravničko zvanje i postao kazališni profesionalac, više mu nije bilo spasa. Pisao je za kazalište, bio mu je upravitelj, impresario, duša. Cijenio je iznad svega glumca, njegovu umjetnost  i vještinu upisanu u talijansku commediju dell’arte. Stoga je i sve svoje napore uložio u to da humanizira, diciplinira i razradi te vječne maske, da od komedije improvizacije napiše komediju karaktera i duhovitih zapleta.  Želio je virtuoznist starih komičkih načina dopuniti umješnošću dobrih dijaloga i u tome je savršeno uspijevao.

Prigovarali su mu da u njegovim djelima nema žestine, ni prave satire, a Goldoni je na to odgovarao blagom ironijom, finom psihologijom, odgovarao je smiješkom. Slikao je život kakav je, neiscrpnom i blaženom lakoćom.

Defiliraju komičkom pozornicom njegovih komada i djeve i starci i ljubavnici, zajedno u maskama stare komedije i u punoći svojih karaktera koji nimalo ne zastrjevaju kroz vrijeme.

Posebnu posvetu kazalištu predstavlja Goldonijev tekst Il teatro comico, koji je na neki način njegov manifest i program. U njemu prikazuje sve smiješno što prati stvaranje jedne predstave, ali ispod svake takve situacije prosijava golema odanost teatarskom poslu, najljepšem poslu na svijetu. Il teatro comico dokazuje da Goldoni nije zastupao velike ćudoredne ideje, nije bio branitelj velikih istina, ni navjestitelj novog svijeta. On je bio i ostao zaljubljenik u kazalište i u ljude, onakve kakvi jesu i ostao je istinski usklađen i s moralom i s ljudima, sa samim sobom i s Bogom. Bio je ono najveće i najjednostavnije – umjetnik.

Zato igrajući Goldonija, klanjajući se njegovoj sjeni, zapravo uvijek igramo njegov i naš život.

Nina Kleflin

 

 

GOLDONI I NJEGOVA KAVANA

Nakon Pantaloneove smrti, Eugenio nasljeđuje njegovo bogatstvo i poslove, zanemaruje svoju mladu suprugu te svoju baštinu postupno gubi u Pandolfovoj kartašnici. Ridolfo, vlasnik susjedne kavane, bio je nekoć sluga njegova oca. Kao pošten čovjek, hvalevrijedne odanosti obitelji kojoj je služio, žali zbog mladićevih loših navika te ga opominje; posuđuje mu novac kojemu Eugenio ne zna podrijetlo, te “što savjetima, što prijekorima, što molbama, što uslugama” otvara oči izrođenu sinu svoga negdanjeg gazde, učinivši ga “drugim čovjekom”.

To je jednostavna fabula Kavane (La bottega del caffè), komedije građanske Venecije, napisane na toskanskom, kao i brojne druge Goldonijeve komedije; međutim, prikaz sredine nije manje dubok no što je to slučaj u onima napisanim na materinskom dijalektu. Riječ je o živahnoj slici života koji se odvijao na malim trgovima, koje su u gradu na laguni zvali campielli, gdje se susreću dvije ili tri uske uličice. Ondje se iz dućana u dućan, s prozora na prozor dobacuju i međusobno križaju dijalozi koji su se Barettiju činili barbarskima, ali koji su zapravo toliko prirodni i spontani te je dovoljno prošetati venecijanskim ulicama da bi se čulo slične. Uz Eugeniovu priču odvija se i sekundarni zaplet: žena, preodjevena u hodočasnicu, u potrazi je za svojim mužem, također poročnim kartašem i prijateljem balerine Lisaure. Mjestimice neki dijelovi slabašna zapleta podsjećaju na artificijelnu maniru Marivauxa i na profinjeni Voltaireov sarkazam.

“U naslovu svoje komedije” – kaže Goldoni – “ne navodim priču, strast ili lik, već kavanu, u kojoj se istovremeno zbivaju različite radnje, gdje se susreću likovi koji slijede različite interese.” I toliko je studija karaktera, koliko je i likova. Među njima – piše Goldoni – “postoji jedan zlobni brbljavac, vrlo originalan i smiješan, bič čovječanstva, koji izaziva neugodnosti svim posjetiteljima kavane gdje je smještena radnja.”

Klevetnik don Marzio jedan je od najoriginalnijih likova goldonijanskoga teatra. Propali napuljski plemić, zatječe se u Veneciji te svoje vrijeme provodi u savršenoj dokolici upravo u Ridolfovoj kavani. Istodobno naivan i lukav, gura nos u svačija posla, spremna jezika, a ušiju stalno naćuljenih ne bi li načuo kakvo govorkanje koje će njegova živa južnjačka mašta bez izuzetka iskriviti. Osiromašeni aristokrat, poput markiza od Forlimpopolija, nastoji sačuvati privid, te – baš kao i jadni markiz – ne shvaća da je plemić bez novca najnemoćnije od ljudskih bića. Ali Forlimpopoli ljubi Mirandolinu, dok don Marzio voli jedino glazbu svojega otrovnog glasa, te je tvrdoglavi duh koji se suprotstavlja svakome naumu. Kad uhodi druge i njihova posla, ne primjećuje ništa osim skrivenih namjera, te njegov klevetnički jezik izaziva samo neprilike. Tek što stupi na pozornicu, već se prepire s vlasnikom kavane Ridolfom o tome koliko je sati, a tek zato da bi proturječio, no odmah zatim njegov zajedljivi jezik prelazi na teme veće težine. “Recite mi, Ridolfo” – pita – “što radi ova balerina koja stanuje tu u blizini?” “Doista, ništa ne znam”, odgovara Ridolfo.  Don Marzio, međutim, tvrdi da mu je poznato da je balerina štićenica grofa Leandra, te da je njezin zaštitnik toliko iskorištava da je jadna žena zbog njega možda prinuđena činiti i ono što inače ne bi. “Ali ja sam ovdje cijeli dan, te mogu posvjedočiti da u njezinu kuću ne zalazi nitko osim grofa Leandra”, prosvjeduje Ridolfo. “Ima stražnja vrata, glupane, glupane. Stalno plima i oseka. Ima stražnja vrata, glupane!” I pripovijeda tu bajku koju je sam izmislio svakome tko sluša.

Tijekom cijele komedije don Marzio neumorno hvata riječ ovdje, pogled tamo, te svakoj stvari zlobni njegov um daje klevetničko tumačenje. Izdaje tajne prijateljâ, ocrnjuje čast svake žene, i zato što ne zna zauzdati jezik, predaje varalicu vlasnika kartašnice u ruke policiji. Sve to čini s toliko naivnom zlobom da uopće ne uspijeva shvatiti zašto ga na kraju njegove žrtve proklinju. “Tuže se na moj jezik,” žali se, “a meni se čini da govorim pravo. Istina je da koji put nešto kažem o ovom ili onom, ali se – držeći da govorim istinu – ne suzdržavam. Lako kažem što znam, no to činim jer sam dobra srca.” Taj nesvjesni zlotvor, protagonist je komedije u kojoj njegov jezik mrsi svaki čvor; prototip klevetnika karakter je dostojan da stane u besmrtno društvo Mascarilla i Figara.

U engleskom prijevodu Henryja B. Fullera, Kavanu su 1912. izveli Drama Players (Chicago Theater Society), no američka ju je publika primila sa slabim interesom, da ne kažemo ravnodušno. Da objasnimo neuspjeh, valja reći da je temperament glumaca bio vrlo udaljen od žanra komedije koju su izvodili, da je djelo postavljeno na scenu bez dovoljnoga broja pokusâ, u žurbi, te bez onoga znalačkog retuša neophodna kad je u pitanju komedija iz drugih vremena. Jedan je čikaški kritičar ustvrdio da Kavana nije mogla izazvati nikakvu emociju osim dosade; drugi se izvukao nazvavši je daškom umjetnosti; no njezin čar dobro je osjetio neustrašivi pobornik svakog dramskog žanra kakav je James O’Donnel Bennett iz Record Heralda. Njegova kritika te oštroumne slike dekadentna venecijanskog života, tako intuitivno točna, dobro tumači i stajalište autora ove knjige.

“Kavana, taj bizarni plod umjetnosti istodobno naivne i rafinirane, sinoć je izvedena u Lyric Theatreu”, možda po prvi put na engleskoj sceni. U početku se činilo kao da publika trlja oči ne bi li prilagodila oštrinu svog pogleda na djelo koje – za onoga tko zna gledati – može biti vrlo privlačno. No netom su se gledatelji prebacili u Veneciju 18. stoljeća i počeli osjećati njezinu dražest, tihu mudrost, blagu povjerljivost i delikatnu komičnost koje odlikuju sve što je napisao dobri Carlo Goldoni, tada su se i zabavili. Do tog trenutka izgledali su gotovo nezadovoljni, u strahu da im se Chicago Theatre Society tim drevnim ruševinama samo želi narugati. Ali Goldoniju, venecijanskom odvjetniku, kako se sâm nazivao prvih dana svoje karijere, ne može se dugo odoljeti. On je jedna od najsimpatičnijih književničkih figura, te je za mene predstavljalo istinsko zadovoljstvo sinoć mu se naći u blizini i promatrati njegov vješt i dopadljiv postupak, ponekad jednostavan, a ponekad i složen, kojim pokreće likove iz tako mu dobro poznate sredine njegove živahne, impulzivne, genijalne Venecije.

Pojavljuje se brbljavac sav ulickan u svome lijepom odijelu od čipkaste svile. Na otvorenom pijucka svoju kavu pohlepno očekujući – kao što mačka vreba miša – ne bi li načuo kakvo govorkanje, proizvoljno potom spajajući osobu s osobom i čineći od njih što mu padne na um. Taj goldonijanski don Marzio izražava na drukčiji, ali jednako čudesan način, neopravdanu Jagovu zloću, te sintetizira samu bit zlobe i pakosti… Karakter je cjelovit, savršen u svakoj pojedinosti: indiskretni brbljavac stalno naćuljenih ušiju na kraju zaslužuje da bude nazvan ‘uhodom’. Zlobnik kojemu se ne može oprostiti, ali koji je jednako tako i nezaboravan, sinoć se doimao živim, baš kao prije 150 godina.

Eto i gospodina Eugenija, koji ‘trči za ženama i karta kao lud’; eto staroga sluge Eugeniova oca, koji je uštedio toliko da je mogao otvoriti kavanu, te s poštenim ponosom izjavljuje da njegov posao, kad se obavlja kako valja, jednako pridonosi gradskim užicima koliko i udobnostima; eto kartaša i njegovih prijatelja; eto ostavljenih žena koje na trg iznose svoje probleme služeći se pritom dražesnom zlobom karakterističnom za njihov spol; eto i besramnih slugu koji znaju previše. I svi su živi. Brbljavac, varalica, rasipnik, starac dobra srca, svi se kreću zauzeti vlastitim interesima. Aluzije, prosvjedi, optužbe, poricanja lete odasvud. Nekadašnji sluga miri zavađene, hrabri nezadovoljne, pomaže siromašnima, nastoji utisnuti zdrav razum i poštenje čak i u duh kartaša varalica, sjedinjuje razdvojene bračne parove, i tako sve na kraju sretno završi za sve, osim za klevetnika, kojemu čak ni dobro Goldonijevo srce ne može oprostiti. Don Marzio ostaje posve sâm na sceni, dok mu u uhu odzvanja – dobačena sa svih vrata i prozora – mrska riječ ‘uhoda’.

Faktura komedije ponegdje je tako naivna da bi je – u ovo naše doba prerane zrelosti – čak i dijete moglo zamisliti. Ponekad je pokret slab i umjetan. No, njezina je ljudskost solidna. Za nas su likovi upoznali trud i dokolicu, izazvali govorkanja, upadali u svađe, te su bili bijesni, lakoumni, slabi, zajedljivi, ludi, spoznali su radost, spoznali su bol, živjeli su.”

Satira Kavane nije usmjerena samo protiv ogovaranja; i nevolje koje uzrokuju igre na sreću zapadaju pod njezin oštar bič. Eugenio, mladi trgovac koji za zelenim stolom gubi svoju baštinu, te mora založiti ženin nakit, učinkovit je primjer tog poroka, dok Pandolfo, vlasnik kartašnice, vjerno oslikan karakter, dobija svoju zasluženu kaznu padom u ruke pravde. Samo nekoliko godina ranije, uhićenje vlasnika kartašnice predstavljalo bi izuzetak, no velika promjena kad je moral u pitanju zahvatila je veseli grad; jedan od onih sporadičnih križarskih pohoda protiv poroka, kao što se to gdjekad zbiva i u američkim gradovima. Hazardne igre proglašene su ilegalnima, u Ridottu su ukinuti stolovi za igru. Citiramo Goldonija: “Čak su i članovi Vijeća desetorice, prijatelji kocke, glasovali u prilog novog zakona.” Ne izgleda da je venecijanska oligarhijska vlast bila toliko čvrsta da bi mogla zanemariti politička glasovanja. Trenutak je bio pogodan za komediju protiv poroka kocke; doista, toliko prikladan da je Goldoni, iskusna oka za ukus publike, pokrenuo novi napad na kartaške pustolove. Ali, komedija Il giocatore (Kockar) beznadno je propala – epizodni kartaš u Kavani umjetnički je vrijedio više: još jedan dokaz da se u književnosti ponavljanja ne isplate.

(dr. H. C. Chatfield-Taylor: GOLDONI, con prefazione di E. Maddalena, Laterza & Figli, Bari 1927, str. 150-156), s talijanskog preveo Boris B. Hrovat